Igre gladi: Krv

16

Kako vlak ide, tako se sve brže približavam svom domu. Aeliana je cijelo vrijeme uz mene. Nisam ovu noć spavao jer sam se bojao košmara. Prije dolaska pitam da skinu crvenu košulju s mene i obuku im bilo koju, te mi obuku žutu. Nema veće želje u meni nego vidjeti svog oca i brata, ali nisam spreman. Nisam spreman da me vide nakon onoga što su vidjeli na ekranu i da me vide kao bogalja.

Brzo stanu i Mirovnjaci me izvode. Gledam za Aelianom, ali ona nestaje u vlaku i zatvaraju se vrata. Kao što su me odvodili, Mirovnjaci me uvode pred palaču pravde i sjetim se svega prije Kapitola, kako je moj otac prihvatio moju skoru smrt, kako je bio razočaran u mene. Kako će tek biti sad razočaran kad me vidi u kolicima?

Brzo me dočekuje gradonačelnik i preuzima kolica. Izvodi me pred pozornicu, na gomilu. Svi me gledaju u nekom šoku, s nekim razočaranjem. Znam što vide, koštunjavo dijete u kolicima koje se nije trebalo vratiti. "Bludd!" čujem dječji glas koji trči iz gomile pravo na pozornicu. Pomislim da će ga Mirovnjaci upucati kao što su upucali Angusa, ali ga puštaju. Sjeda mi u krilo i ovije tanke ruke ovo vrata. Sitan je baš kao i Orry, te me ne pušta.

"Svima sam govorio da ima šanse." šaptao mi je. "I nitko mi nije vjerovao, pokazao si im."

Od svih, Lamb je jedini vjerovao u mene. Što je moj otac vjerovao? Je li očekivao svaki dan da će me vidjeti mrtvog pred ekranom? Je li Lambu uništavao nade? Nikad mu ih nije ulijevao jer je govorio da nade samo donose razočaranje.

I vidim kako, sad sa svojom krupnom figurom kako ponosno korača prema pozornici. Kako se penje prema meni, tako baca pogled i blagi osmijeh na mene. Odmah mi se suze proliju niz obraze i pružim ruke prema njemu. Ovaj sam trenutak htio otkad sam ušao u onaj prokleti vlak. Uzme me s nevjerojatnom lakoćom, a ja ga zagrlim i sakrijem mu lice u vrat.

Tako sam stajao cijelo vrijeme dok me je nosio. Skrivao sam se od svih, samo da me nitko ne gleda. Želim da samo moj otac bude uz mene. Nosi me, prvo mislim našoj staroj kući, sve dok ne reče: "Gledaj što smo dobili."

Dignem glavu i vidim kuću u pobjedničkom selu, tako veliku kuću u koju bi se mogao smjestiti cijeli oslonac. Brzo me uvodi unutra i imamo sve kao u Kapitolu, kauč, fotelju, televizor, kuhinju, blagovaonicu, samo nije u žarkim bojama. Ovo je sve za nas troje, ali Angus nije tu da dijeli kuću s nama. Lamb se odmah penje na kauč i skače.

"Gledaj samo svoju sobu." uvodi me i pokazuje mi sobu. Veća je od naše kučice u kojoj smo živjeli. Vlastiti televizor, ormar, krevet. Čak i kupaonica. Brzo me smjesti na krevet i zagladi mi kosu. "Moj sin." govori mi. "Pobjednik, prvi pobjednik. Ipak si mi se vratio." Uputi mi osmijeh kakav godinama nije. "Pomirio sam se sa tvojom smrću, ali ti si dokazao suprotno. Čak i kad su te izvadili iz arene, mnogi su govorili da nećeš preživjeti."

"Ubio sam djevojčicu." kažem. "Mlađu od sebe."

"Znam, svi su skoro bili mlađi od tebe, ali si morao."

"Sad ću biti mentor svake godine. Gledat ću kako djeca umiru." rečem promuklim glasom.

Ocu se sad skine osmijeh s lica i pogleda u stranu. Ubrzo zabije glavu među dlanove i duboko udahne. "Sad nam se Kapitol petlja više u živote nego ikad. Sigurno su nas uzeli za zub." Brzo se uspravi. Možda bi i tvoj brat mogao završiti u Igrama jedne godine. Često spajaju članove obitelji u tim Igrama.

Pomislim na njega, boležljivog u Igrama, na onoj platformi. Možda bi se uspio snaći u okolini, ali ne bi dugo preživio osim ako mu ne bi netko pomogao. "Oče." govorim sad dok mi se suze slijevaju niz lice. Okrene se prema meni, a ja samo pružam ruke. Ne bi se činio kao njegov potez, ali zagrli me. Snažno me grli oko struka. Stisnem ga snažno rukama oko vrata.

Sad ne želim da me pusti i ne mora. Borio sam se svime što sam imao, zadnjim komadićem mesa da mu se vratim, sad ne želim da me pusti. Plačem mu u rame jer samo od njega očekujem utjehu. "Nemoj sad to raditi." tapša me po leđima. "Ako smo sad bogatiji, ne znači da su nam životi bolji ni lakši."

"Htio sam da Cleave preživi." govorim. Sad me grubo odmakne od sebe. "Htio sam spasiti nju. Bila je dobra, svi su je voljeli. Uvijek bi mi dala dobar komad mesa u zamjenu za životinje. Bila je dobra i prema drugima koji su je trebali ubiti. Ja sam bio čudovište."

"Znam je otkad je prohodala. Bila je dobra djevojčica. Nažalost je jedna među mnogima koja je završila među tom dobrom djecom u areni."

"Zaslužila je više od mene."

"Ne govori to."

"Ja sam bio čudovište."

"Dosta." sad viče na mene. "Jednog sam sina zbog ovog izgubio, sad mi se jedan vratio i ne želim da se kaje zbog toga."

Od srama sad puštam pogled. Ne znam kako je biti roditelj i imati dijete te biti svake godine pod rizikom da ga izgubiš. Otac me ponovo zagrlio. Sigurno je samo mislio na mene, na nikoje drugo dijete. Ni ja se više ne želim udaljiti od njih. Imam obitelj, što je velika sreća i mnoga djeca bi dala sve da ih imaju.

"Žao mi je, oče." govorim.

"Ne govori ništa. Samo sve radi da i dalje ostaneš živ."

Ne znam hoće li to biti lagan i težak zadatak. Ipak sam privezan cijeli život za kolica i ne mogu nigdje. Nema puno opcija da se ugrozim. Ali ako mi netko odluči nauditi, ne mogu ništa učiti da se obranim osim ako im nož ne bacim u glavu.

Otac me brzo izvodi iz sobe i posjeda na stol. Jednoj je ženi iz oslonca odlučio platiti da nam skuha ručak. Opojni mirisi hrane su se širili cijelom kućom. "Imamo janjeći gulaš sa suhim šljivama." govori Lamb i sjeda do mene. Nikad ga nisam vidio ovako sretnog. "Angus bi uživao cijelo vrijeme."

Kad bi barem on bio tu. Bio bi ponosan na mene, ali on je mrtav zbog mene i to si nikad neću oprostiti. "Lamb, ne spominji ga ako ne moraš." opominje ga otac. "Dovoljno je što smo ga vidjeli kako umire dva puta."

Sjetim se scene kad sam morao ubiti njegovog mutanta. I oni su to vidjeli, vidjeli su mene kako njega ubijam. Opet mi je ta scena pred očima, kako ga nalazim i gađam ga nožem u glavu. Tresem se opet kao da sam u areni. Ne mogu prestati, cijelo tijelo mi se trese, čak i noge.

"Bludd? Bludd!" otac klekne pred mene i snažno me uhvati za ruke. Kako gledam u njega, osjetim suze u očima. "Lamb, donesi morflilej."

Morfilej je bila poznata droga na koju su se mnogi imućniji navukli i na kraju skoro sve izgubili. "Zašto?" pitam.

"Tvoj brat je imao noćne more dok si bio u areni. Jedino što ga je moglo smiriti je kap morfileja."

Moj mali brat je bio toliko uznemiren zbog mene da ga je samo droga mogla smiriti. Zašto me još žele? Samo im donosim nevolje. Lamb je donio jednu malu bočicu morfileja. "Otvori usta." govori mi otac. Otvorim usta i on mi kapaljkom kapne nekoliko kapi na jezik. Ipak progutam.

Prvi put u svojoj kući jedemo iz pravih tanjura. Otac pokušava Lamba naučiti služiti se s priborom. Vidim da se nekad služio i s njime ili ga je netko naučio. Jedem dva-tri tanjura janjećeg gulaša. Nakon toga pijemo čašu posce, alkohola za maloljetne, kao što su govorili u Kapitolu.

Zbog morfileja, posca me još više ošamuti. Moj otac izvadi bocu i počne piti nešto žešće. Miris se zaista opojan, kao sredstvo za čišćenje ili neki dezinficijensi. Pije ukupno pet čaša i riječi mu se počnu miješati, jezik mu se već petlja, a on sam sebe jedva drži.

"Oče." uzimam ga za ruku.

"Što je?" diže glas na mene. Sad mu puštam ruku i naslanjam se na stolicu. Lamb se udaljio i sakrio iza moje stolice. Ne treba mi dugo iskustvo s alkoholom da shvatim kako je pijan.

"Umoran sam." govorim tiho. I bio sam umoran, od cijelog Panema.

Otac polako ustaje i uzima me. Odvodi me u sobu i polaže me na krevet. "Sad slobodno spavaj, cijeli krevet je za tebe. Ja ću biti tamo u blagovaonici." Uzimam mu ruku i ljubim je. "Što se dogodilo?"

"Ne želim te izgubiti." govorim.

"Znam da ne želiš."

"Ostani tu sa mnom." govorim mu. Čudno me gleda kroz pijane oči, ali ipak ostaje. Zapravo sam ga tu zadržao da više ne pije. Držao sam mu ruku i zatvorio oči, te utonuo u san.