Igre gladi: Krv

1

Jedna od scena što mi je dugo ostala u sjećanju. Nekih pet mjeseci prije dana žetve, predsjednik Snow je posjetio naš Okrug 10, sa svojom obitelji. Tiranin kao i Ravinstill, stariji zapravo govore da je još i gori. Tog dana učitelji su nas svih iz škole poredali ispred Palače pravde da djeca ga dočekaju kao njegovu dobrodošlicu. Vidio sam ga tog dana kako izlazi, iako sam bio među gomilom djece. Ipak su nas učitelji poredali svih da dobro vidimo palaču pravde. Jedan od moje braće je bio među starijom djecom, drugi među mlađom, otac među radničkom klasom.

Predsjednik Snow se pojavio, plav vitak, sa ženom koja je bila velika suprotnost u izgledu, a možda i u ponašanju. Ženica je bila sitnija od njega, tamnije tena i crne duge kose. U tom trenutku mu je gradonačelnik uručio dar, a on je njegovoj ženi poljubio ruku. Uvijek je djelovao kao gospodin.

Spustio se među narod i pozdravljao, bez imalo predrasuda, kao da nas poštuje. Tu su izašla i njegova dječica, sin od pet godina, njegova slika i prilika, te kćerkica od tri. U toj dobi ta djeca su bila viša i bolje uhranjena nego ikoje dijete u Okrugu 10. Vidjelo se da dolaze iz svijeta gdje teče med i mlijeko, samo izvor odavde potječe i mi ga pokrećemo.

Dječica su slobodno skakutala dok su predsjednik i prva dama šetali uz dva mirovnjaka i pozdravljali druge. Nisu mi smetala djeca, nekako mi je bilo drago vidjeti radost u dječjim očima, napokon vidjeti djecu koja nisu nijednu noć išla gladna u krevet. Nije mi ni smetala njegova žena, barem ona još nije ništa učinila, samo predsjednik, čovjek koji nas je držao u stanju, uz striknu kontrolu. Sve nam je odlučeno, što ćemo i koliko raditi, koliko ćemo zaraditi, čak i koliko ćemo jesti.

U jednom trenu je odjeknuo pucanj koji je vjerojatno trebao pogoditi predsjednika, ali je pogodio djevojčicu. Sigurno malena nije ni primijetila što se događa. Dok je okolo trčkarala. Metak je doletio u njenu glavu i pala je kao olupina na pod.

Čuo se vrisak žene i plač dječaka. Svi Mirovnjaci su odmah pucali u zrak i bacili smo se na pod. Ako je netko pokušao pobjeći, makar iz straha, upucan je na mjestu. Svima prisutnima je naređeno na legnemo na pod, licem na zemlju, rukama poviše glave. Stajao sam tako možda satima s drugim dječacima. Drhtio sam cijelo vrijeme i mislio na mlađeg brata koji jedva zna što se događa, mislio sam na starijeg brata, koji je bio dovoljno star da bude sumnjiv, na oca, čiji drzak izraz lica se može zamijeniti za prijetnju.

Pretražili su nas svih, za svaki cvilež, trzaj si mogao dobiti bolan udarac pendrekom, ali i više. Trudio sam biti što mirniji kad su me pretraživali. Nisam imao ništa, srećom, čak ni olovku. I to su pretraživali da ne bi se iskoristilo kao oružje. Kad su nam naredili da ustanemo, optuženika su već našli, ali ne samo njega, nego cijelu njegovu obitelj. Nisam ih baš poznavao, bili su dio nešto imućnije klase, ali tu si bili svi, njegova žena, njegov otac, šestero djece, sve do četverogodišnjeg sina koji je plakao u majčinim skutima.

"Pali." rekao je glavni Mirovnjak i meci su im odjeću obojili u crveno. U trenu su popadali svi, od ustanika, do njegovog najmlađeg sinčića. Došlo je vrijeme da predsjednik ode i Mirovnjaci su nam naredili da se raziđemo. Učitelji su nas polako slali kući, a ja sam pogledom tražio nekoga od moje braće.

"Bludd? Bludd?" čuo sam zvuk starijeg brata i išao prema njegovom glasu. Grlo mi se previše stegnulo da išta progovorim. Vidio sam ga tamo, visoka tamnoputa figura i izašla iz gomile djece. "Bludd, brzo." zgrabio me je za ruku i vukao što dalje od druge djece, vjerojatno prema ocu. Držao sam ga čvrsto za rukav više nego ikad prije, čak jače nego kad je bila moja prva žetva.

"Angus, što sad?" pitao.

"Ne pitaj ništa." zvučao je poput oca, kao dosta puta u sličnim situacijama. Tijekom drugačijih prilika oni dvoje su se činili kao stranci. Doveo me je do oca, kojeg me je sad bilo više strah nego ikoga. Otac je držao našeg jedanaestogodišnjeg brata u rukama i grlio ga. Ne znam kad je zadnji put ovako prema ikome od nas postupio.