Igre gladi: Krv

7

Ujutro čujem kako me poznat ženski glas budi. "Bludd, vrijeme je." otvaram oči i vidim da sam samo ja na krevetu. Gdje je moja partnerica nestala. "Vrijeme je, idemo." poziva me Aeliana. Sad sam sam. Ona me prati, ali ne znam gdje je Cleave. Probudili su je prije mene.

Oblačim košulju i hlače, te cipele. Ovaj put se ne brinem za higijenu ni izgled, nikoga nije briga. Vode nas s letjelicom, pa ispod zemlje kroz neki tunel nas zatvaraju u prostoriju. Tu mi je zadnji obrok, bijela riža s graškom i velika čaša vode te sendvič. Utroba mi se steže od panike, ali se prisilim da jedem. Možda prođu dani od ovog obroka.

Odjeća je ovaj put posebno čudna, sive hlače i majica, sive tenisice, te jakna tamnije sive bolje. Gdje nas odvode, u neku hladnu pustinju? Nema gore opcije od pustinje. Oblačim se, a Aeliana uzima sendvič i sakriva ga u moju jaknu i zakopča me. "Uvijek budi spreman." reče.

Osjetim sam kako drhtim. Padam joj u zagrljaj i slušam njene otkucaje srca. Želim da mi je otac tu. Sjećam se njegovog hladnog i kratkog pozdrava. Nije ni imalo olakšao, samo sam se još više njega zaželio. Sad ne želim ni da me ona pusti, nego da uđe u arenu sa mnom.

Na razglasu se označava vrijeme i Aeliana me pušta te me odvodi na platformu. "Bojim se." šapćem.

"Samo duboko udahni i dobro pogledaj svoju okolinu. Vidi što ti je najbliže i potrebno, te zgrabi. Kasnije bježi." Ljubi me u kosu, a ja joj posljednji put ljubim ruke kao zahvalu. Aeliana se udaljava, a prozirna cijev se spusti oko mene. Platforma se polako podiže, vrata se poviše mene otvaraju, a ja osjetim povjetarac.

Platforma me podiže gdje i dvadeset i troje ostale djece. Okolo je sve sivo, ruševine grada, kao mnoge slike nakon pobune. Ispred mene je zlatni rog izobilja, a oko njega oružje i sve potrebne stvari. Na razglasu se čuje glas Igrotvorca: Dame i gospodo, neka tridesete Igre gladi počnu.

Na digitalnom satu počinje odbrojavati minuta. Vidim, lijevo od mene je tamnoputi dječak iz Okruga 11 koji me gleda kao da sam mu prva meta. Nije veći od mene, ali oni do sad imaju dva pobjednika. Desno od mene je koščata djevojčica iz osmice koja gleda u tlo drhti. Nje se uopće ne sjećam. Tražim pogledom Cleave i vidim ju nakon petero djece između nas. Gleda u mene dok joj kestenjasta kosa s crvenim pramenovima viori na vjetru. Gleda u mene, a ja samo kimnem glavom.

Vidim ispred sebe ruksak koji mogu zgrabiti nakon samo nekoliko koraka, ako se netko ne baci na njega. Nekoliko metara nakon njega je nož, mali nož, ali to mi treba, ako barem mislimo nešto uloviti za hranu. Ne izgleda kao da na ovom mjestu ima bilja.

Vrijeme ističe, trčim ravno prema ruksaku i grabim ga. Osjetim kako me netko vuče za ruku i vidim dječaka iz jedanaestice kako pruža ruku prema ruksaku. Mičem ruksak, gazim ga na nogu, te udaram laktom u lice. Kad u Osloncu gladuješ, trebaš naći način kako se obraniti kad ti netko pokušava uzeti hranu.

Kad me sam se njega oslobodio, trčim po nož, bacam se na pod i kližem dok se prašina diže. Grabim nož i bježim dalje. Ona djevojčica i dalje stoji na platformi u istom položaju. "Trgni se." gurnem me s platforme.

"Bludd." vidim sad Cleave kako me poteže za ruku. I njoj je na leđima ruksak. Ne usudim se ni pogledati iza sebe. Izbjegli smo pokolj, sad trčimo što dalje. Vidim oštećene zgrade, mnoge su bez krovova, napuknutih zidova koji izgledaju kao suha zemlja. Većinom su ostaci, a neke nisu ni više od moje kuće.

Dok trčimo među labirintom ruševina, vidimo neku osobu, dosta višu osobu od bilo kojeg posvećenika koja trči prema nama. Vrišti i proizvodi zvukove kao životinja. Oboje stajemo od šoka, ugledamo drugu, pa treću, sve u nekim dronjcima, te malo bliže vidim odrasle osobe kako trče prema nama. Otkad odrasla osoba postaje dio Igara?