Igre gladi: Krv

3

Mirovnjaci me sad izvode i odvode prema vlaku. Aeliana nas oboje uzima za ramena i vodi prema vlaku. Nijedno od nas, ženi srednje visine nije sezalo ni do ramena, Mirovnjacima ni do lakta. Toliko je visokih figura oko nas, spremno da nas rastrga u komade.

Na sekundu pogled bacam na Cleave i vidim joj oči crvene i natečene od plača. Drži pognutu glavu i kestenjastim valovima pokriva lice. Meni kovrče padaju na kosu, kao i uvijek. Tako sam uklanjao pažnju na sebe. U svemu sam se trudio biti nevidljiv, neprimjetan.

Naša voditeljica nas uvodi u elitni vlak, izgleda kao nešto s druge planete. Vidio sam taj vlak jedino na slikama i jedva sam mogao vjerovati da nešto takvo i postoji. Uvodi nas u vlak gdje su zlatni stolovi i stolice ukrašene raznim spiralama i drugim oblicima. Spustio sam pogled jer nisam mogao gledati. Toliko je bilo lijepo da je boljelo.

Pogled mi je pao na crveni tepih, krvavo crveni tepih. Sjetio sam se lokve koja se širila iz tijela mog brata i odmah me uhvati drhtavica. "Polako, samo polako." voditeljica me odvodi do stola. Posjeda me na stolicu kao malo dijete. "Uzmi ovo." pruža mi šalicu u kojoj tekućina isprva izgleda kao boja tepiha, ali tek sekundu kasnije shvatim da je ružičasta. Po mirisu vidim da je ovo čaj, kod kuće nismo trošili vrijeme na čajeve, osim ako je netko bio bolestan ili taj dan nismo ništa u kući za jesti.

Uzmem gutljaj i mislim da će me topli čak smiriti, ali ne djeluje.

Dižem glavu i vidim hranu, količinu koju nikad u životu nisam vidio, nas bi mogla hraniti tjednima, Kapitolu je to jedan zalogaj. Košara je puna pogačica, nekad ni pola nje ne bih pojeo na dan. Na zlatnom tanjuru su komadi sira. Nešto za što sam čuo, ali nisam nikad okusio. U drugoj zdjeli su jabuke, nešto što možda jednom godišnje pojedemo, te riba među raznim vrstama povrća, sve umjetnički posloženo. Zadnji put sam ribu okusio prije svoje prve žetve.

Cleave uzima pogačicu koju preplovi nožem i stavlja komad sira. Ja sam samo u kruh stavljao komadić suhog mesa. Jede poviše tanjura, kao dama i trudi se da ne izmrvi okolo. Sjetim je da nas otac nikad nije učio manirima ta stolom. Rekao je da nam to nikad neće trebati.

"Uzmi barem dio. Znam da si gladan." reče i stavlja mi dio ribe i povrća na tanjur. I jesam gladan. Prije žetve nikad nismo jeli jer je otac mislio da ne treba trošiti hranu na mrtvog čovjeka. Uzmem prstom komad ribe i odmah stavim u usta.

"Hej!" sad uzvikne Aeliana ljutito. Odmah skupim glavu među ramena. Žena iz Kapitola ima moć učiniti mi bilo što da mi zagorča život.

"Uzmi ovo." reče Cleave i digne viljušku.

Kod kuće nismo uopće imali pribor za jelo, samo glinene zdjelice. Nože smo samo koristili u lovu i čišćenju životinja. Uzimam srebrenu viljušku, ukrašenu na svaki mogući način i gledam kako se sjaji među mojim koščatim prstima punim žulja. Kako je Kapitol, krvava vlast sposobna napraviti nešto ovako lijepo. Zapravo nije Kapitol za ovo zaslužan, nego Okrug 1.

"Lijepo jedite. Ja imam posla. Molim vas da ne bude svađe među vama dvoje."

Napustila je prostoriju i ostavila nas same. Prestao sam gledati viljušku i pokušao ju prvi put koristiti. Samo trebaš nabosti i staviti u usta. Nije tako teško. "Moja sućut." doda Cleave. Opet se sjetim svog brata i krvave mrlje na žetvi. Sad nisam sposoban i staviti zalogaj u usta. "Donosio nam je uvijek najbolju lovinu, uvijek najbolje meso, najzdravije, kao da je znao. Skoro pa nije trebalo nikakvo prerađivanje." Ostavljam viljušku kraj tanjura, sad ne mogu jesti. Sjetim se svog mesa i da ću se nagledati toga u Kapitolu, te sjetiti krvavog rada naših ljudi za zalogaj nekog Kapitolca. "Ako ne možeš ribu, uzmi sir, ukusan je. Kao da je iz mljekare Laktis." To je bila mljekara u susjedstvu. Osim mesa, Kapitolu smo pružali i mlijeko, te jaja.