Igre gladi: Krv

15

Na moje iznenađenje opet se budim, sad na krevetu potpuno gol. Gledam u svoje ruke, gdje se koža slijepila s kostima. Pogledam svoj trup, svako rebro mi iskače. Ovako nikad nisam izgledao, nikad. Trbuh mi je omotan zavojima, pokušavam pomaknuti nogama, ali ih osjećam. Pridignem se i vidim da su mi noge tu, jedva vidljive ispod pokrivača, ali ih ne osjećam.

"Ima li koga?" vičem. Sad mi krupne suze dolaze na lice. "Upomoć, neka se netko pojavi."

Ulijeće nekoliko odraslih u bijelim kutama i odmah me hvata panika. "Tko ti je rekao da ustaneš, smiri se." jedan me gura natrag na krevet.

"Hoću doma." govorim u suzama.

"Da, i mi jedva čekamo da te se riješimo." Daju mi jednu injekciju i opet gubim svijest.

Probudim se opet u istoj sobi, sada s bijelom košuljom i zavezanim rukama za krevet. Htio sam se otimati, ali nisam imao snage. "Molim vas, neka netko dođe." vapio sam u suzama. "Molim vas." Nisam htio biti sam u prostoriji, ali na vratima se prva pojavila Aeliana. S onim svojim toplim osmijehom mi je prišla i sjela kraj kreveta.

"Okrug 10 ove godine. To nijedne godine nisam očekivala." reče i pridigne mi krevet. "Donijela sam ti nešto." prinese mi u ustima čašu sa slamkom. Okusim voćni sok, tako sladak sok da zatvorim oči i pustim da mi suze poteku. U areni sam zaboravio kako tako male stvari mogu biti lijepe.

Aeliana mi cijelo vrijeme briše suze, a kad ju pogledam, smije se. Iz mutnih sjećanja sjećam se da je moja majka imala takav osmijeh. Je li ovakav osjećaj imati majku? Ako je takav, ne želim da me više nikad napusti.

"Ne sjećam noge." govorim.

"Znam, presjekla ti je kralježnicu mačem." reče i pogladi me po kosi. "Ali obitelji jedva čeka da te vidi."

Sigurno bi otac radije da sam ostao mrtav u areni, makar postao obrok za mutante, nego dobio sina invalida natrag. Zašto sam im ovo priuštio? Moj otac je već prihvatio na početku moju smrt, drugi roditelji se nisu s tim pomirili. Cleave je trebala ili na ovom mjestu, ili Orry, samo ne ja.

"Odveži me na tren." rečem.

"Ne mogu, zabranjeno je."

"Zašto? Pa ne mogu nigdje."

Gledala me sad nekim tužnim pogledom, a mi je odvezala ruke. Uspravio sam se i ovio joj ruke oko struka. Sakrio sam lice u njenu haljinu samo da se sakrijem od Kapitola i od svega. Ovako se Orry skrivao od horora koji ga je čekao od samog početka. Aeliana me grli i njiše kao bebu. Rado bih da njena utjeha izbriše arenu, ali ne može.

Aeliana me brzo naslanja na krevet. "Sad je vrijeme da pođem, ti se odmori." Uzme mi ruke i ponovo ih veže.

"Nemojte, molim vas." govorim, ali ne opirem se. Njoj se ne mogu oduprijeti. Dok mi vezuje ruke, shvaćam kako se nemoćno Orry osjećao kad sam mu vezao ruke i usta gazama. Samo tiho jecam dok se ona saginje i ljubi me u čelo, a nakon toga napušta sobu.

Nikad se nisam osjećao ovako sam, ovako prazan, čak ni u areni. Kad se pitam zašto, shvatim da nisam drugačije ni zaslužio, ja sam onaj je najviše naudio drugima, onaj koji ubio najviše od svih, osim ako koji Karijerist nije ih ubio više. Ja sam taj koji je ubijao bez milosti i nije zaštitio one koje je trebao.

Prolaze dani i ovdje ležim zavezan za krevet, dok u snovima viđam scene iz arene, Cleave koja me zove u pomoć, Orry koji preklinje da mu spasim život. Po danu me odrasli u kutama ježe, nisu puno drugačiji od mutanata. Izgledaju bijesni što se uopće moraju baviti sa mnom. Jedina mi je utjeha Aeliana kad mi dođe na nekoliko minuta o donese mi nešto za jesti, ali brzo shvatim da mogu jedva žvakati, a kamoli gutati.