Arogantno savršenstvo #2

29. Poglavlje

Jutarnje sunce je osvjetlilo park, i pretvorilo ga u malenu oazu miru dok je sporim i ujednačenim ritmom koraka hodala malenom stazom koja je presjecala park i spuštala se dole ka dječijem pozorištu.

Barbara je ustalila ritam da svakoga jutra pokloni sebi jedan sat mira i tišine puštajući da joj sve misli ispare iz tijela, i da sebi dopusti odsustvo briga i problema.

Luka se probudio, i odlično se oporavljao uz pomoć doktorice koja je sa žarom i predanošću davala sve od sebe da mu pomogne u tome.

Roditelji su je redovno obilazili i zvali, i bila je zahvalna za njihovu ljubav i pažnju, i činjenicu da su ponovo dio njenog života.

Čak joj je i sestra bila bolje, nije baš da je bila idealno, ali bila je na psihološkom lječenju, a činjenica da Luka nije podigao nikakve optužbe za povredu koju mu je nanijela je bila dovoljna da je smjeste samo u bolnicu za duševno zdravlje.
I zaista se trudila da napreduje, i roditelji su je redovno obavještavali o njenom napretku.

Na kraju krajeva sve je bilo u redu, ali jedna stavka na toj listi je falila.

I ma koliko se trudila da svoj život vrati na pravu stazu, nije joj uspjevalo da izbaci taj osmjeh i te oči iz misli.

Falio joj je kao vazduh koji udiše.
Kao sunce koje je jutrom obasja i probudi.
Kao vjetar koji joj pomiluje lice, i promrsi kosu.
Kao hrana koja joj okrepljuje dušu i daje snagu.
Falio joj je kao sve ono što smo trebali za život, tako joj je on trebao da nastavi dalje.

Imala je osjećaj da je zapela na ono zbogom koje je izgovorila, i tražila ga je u svakom prolazniku, u svakom liku, i svakom osmjehu koji bi mimoišla ili srela.
Falio joj je, i ma koliko se borila se tim osjećanjem, svaki otkucaj srca i udah vazduha je bio dovoljan da pomisli na njega.

Uzdahnula je još jednom tužno, a onda nastavila dole stazom ka malenom pozorištu gdje joj je velika skupina djece privukla pažnju.

Bila je to jedna grupica preslatke djece okupljene oko tete koja im je čitala bajku o princu i princezi, i oni su je zadivljeno slušali.

Bio je to toliko sladak prizor da je zastala da i ona uhvati malo od te priče, jer svi smo mi djeca u duši, ma koliko da odrastemo.

-" I u tom dalekom kraljevstvu princ je izvršio svoj zadatak i uspješno se vratio, noseći bogastvo i slavu."

Sa naše lijeve strane možete da vidite našeg princa kako se vraća iz dalekog kraljevstva, gdje je ubio zmaja i spasio kraljevstvo od nesreće.

Djeca aplaudiraju, i Barbara im se pridružuje ponijeta atmosferom malene grupice okrećući glavu u smjeru u kome su i oni gledali.

A onda joj je srce zalupalo jačinom tutnjećeg voza, jer čak i sa te udaljenosti tog princa bi prepoznala bilo gdje.
Jahao je na bijelom konju, i bio je obućen kao pravi pravcati kraljević.
Imao je tamne jahaće hlače, crne čizme, bijelu košulju i krv crveni plašt koji se viorio iza njega dok je jahao graciozno i snažno kao da je upravo izronio sa listova neke dječije bajke.

Izgledao je nestvarno, i srce joj je bubnjalo nesvjesno dječijeg ushićenja i tapšanja kada je ugledalo princa iz bajki tu na javi.

Lice im je krasio osmjeh, a oči su im radosno svjetlucale dok im se približavao da ih pozdravi.
Barbara se nije ni najmanje razlikovala od njih, gledala ga je toliko očarano, da joj je malo falilo da pređe ulicu i pojuri mu u susret.

Spriječila je samo činjenica da je izgubila svaki osjećaj u nogama, i mogla je samo da nastavi da zuri u taj prizor, kako on zaustavlja konja, i prilazi da se upozna sa svakim malenim članom vesele publike koja ga je iščekivala.