Arogantno savršenstvo #2

28. Poglavlje

Dante je zatekao Barbaru kako stoji pokraj prozora pogleda zagledana u nebo i jutro koje se budilo.
Lice joj je bilo obasjano bojama koje su iz zlatnih prelazile u hladno plave niti i nije mogao a da ne zastane posmatrajući je tako odsutnu u svojim mislima.

Bilo je nešto u tim crtama lica koje nisu djelovale krhko već živopisno i borbeno.
U toj djevojci koja se nije slomila i poklekla ni onda kada bi mnogo jači od nje zatražili predah.
I bilo je nešto posebno u tim očima uokvirenim dugim gustim trepavicama, koje su te gledale na način da se čini da nijedan dio tebe nije ostao skriven tom pogledu.

Bila je umorna, i ta malena bora koja joj se ugnjezdila tu tik između obrva, odavala je njenu zabrinutost.

Poželio je da je zagrli i ne pušta.
Da je zaštiti od cijelog svijeta i da joj kaže da neće dopustiti da je opet nešto tako slomi, ali je znao da takva obećanja nose težinu.
A on još uvijek nije znao da li bi takvo obećanje ona željela čuti od njega, niti šta sada, kada je sve prošlo ona uopšte misli i osjeća, i gdje se on nalazi u toj priči ?

I baš tad, dok je u glavi zbrajao pitanja na koja nije znao odgovor, ona se trgla iz misli i pogledala u njegovom smjeru.

Na trenutak licom joj je prešao izraz srama, da bi istog časa nestao, i ona se blago nasmješila, i prekinula tišinu

-"Tu si.
Kako je ona ?
Koliko sam razumjela iz čitave priče, ona i Luka.."- i tu joj je ponestalo riječi, da li jer nije znala kako da se nosi sa romansom bivšeg vjerenika, ili zbog činjenice da još uvijek ne zna šta će biti sa njim.

Ali Dante joj nije dopustio da osjeća nelagodu, razumjeo je i ono što nije izgovorila.

-"Bolje je, jaka je ona.
Zanima me, kako si ti ?" - rekao je nježno, i dalje je skenirajući pogledom.

Njegov pogled je na nju uvijek imao onaj isti efekat, i toplina koja joj se razlila tijelom zbog prizvuka zabrinutosti u njegovom glasu u sekundi je otpila svaku njenu nesigurnost u njegovoj blizini.

-"Dobro sam.
Želim samo da moj prijatelj bude bolje. Mislim da zaslužuje to. I ne želim da moja sestra .."-opet joj je ponestalo riječi, i on je saosjećajno nastavio, svjestan riječi koje je ostavila da vise u vazduhu.
Pa zato nije dopuštao da je sram ili bol ophrvaju.

-"Biće to sve ok. Razumijem te.
Iskreno vjerujem da nam nije život ispisan samo spletom nesrećnih situacija i okolnosti.
Mislim da smo i previše imali toga.
Sad nam iza ove oluje dolazi samo sunce. Vjeruj mi."

Nježnost sa kojom je to izgovorio je do te mjere dirnula da je podigla oči ka njemu, i osmjehnula mu se puna povjerenja i nade.
A on nije odolio a da joj ne uzvrati osmjeh i da joj jedan zalutali pramen skloni sa lica i tim postupkom jagodicama prstiju joj nježno pređe preko desne strane obraza, ostavljajući  vatrene tragove putem kojim je njegov dodir prošao.

Oči su mu na sekundu pale na njene usne, i oboje su pomislili na isto u tom momentu, pa je on morao da skrene pogled kako bi se presabrao i smirio podivljale slike u glavi.

A onda je ona načela tu temu, oko koje je on oklijevao, ne znajući na koji način da započne ono što im se oboje motalo u mislima.

-"Žao mi je.
Zaista mi je žao."

A kada je Dante zaustio da je zaustavi dok se izvinjavala za tuđe odluke i odabire, ona je podigla ruku i spriječila ga, nastavljajući

-"Žao mi je što si bio žrtva u ovoj priči, u kojoj si se našao sasvim slučajno, i najmanje kriv od svih.
Jer kriva sam i ja.
Kriva što nisam bila tu za nju, što joj nisam pomogla onda kada se borila sa bijesom i ljubomorom, što nisam sačuvala svoju sestru od ovoga u šta se pretvorila.
I da, znam šta ćeš reći.
Da nisam ja kriva, i da je to nešto na šta nisam mogla da utičem.
Ali ja i dalje osjećam taj užasni bol i sram, jer nije mogla tek tako da se pretvori u osobu bez osjećanja.
Trebala sam jednostavno biti upornija.