Arogantno savršenstvo #2

8. Poglavlje

Dante je nevoljno shvatio da im je vrijeme zajedno prebrzo došlo svom kraju, i kada je rekla da bi trebali da krenu nazad nije mu preostalo ništa drugo nego da se složi sa njom.

Odavno mu vrijeme u nečijem društvu nije prošlo ovako prijatno i brzo, osjećao se kao tinejdžer kome se znoje dlanovi i srce lupa u grudima na samo jedan pogled njegove simpatije, pa je morao dobro da se fokusira na nešto drugo kada su se vraćali nazad.

Njen dodir je imao neki čudan efekat na njega, i činilo se da mu trnci prolaze tijelom tamo gdje ga toplota njenog dodira datakla.

Kada su se konačno našli ispred njenog stana, i ona sišla sa motora nije mogao da sputa neki obesrabrujući osjećaj što mora da je pusti, i ostane bez njene blizine.

Gledala ga je kao da pokušava da složi neku komplikovanu slagalicu, u kojoj se djelići nikako nisu uklapali onako kako ona misli treba, kao da na njegovom licu traži nešto, ali nije mogao da odredi šta. I taman kada je krenula da mu poželi laku noć, posegnuo je za njenom rukom da bi je zadržao još koji sekund duže.

-" Možda sam previše drzak ali usudiću se da okušam sreću i zatražim tvoj broj, kako bi se uvjerio da si sigurno stigla do svog stana." – rekao je gledajući je direktno u oči, i dalje ne puštajući njenu ruku iz svoje kao da baš tu i pripada.

Djelovalo je kao da se premišlja, ali sasvim kratko, i baš kada je očekivao da će glatko da ga odbije, izvukla je ruku iz njegove, i okrenuvši je dlanom na gore rekla

-" Iako sam savršeno sigurna da mogu ovih nekoliko koraka do sobe da napravim bez da mi se nešto desi u onom mračnom stubištu zgrade u kojoj ne žele da poprave električne instalacije, ipak mislim da nije problem da ti ispunim tu želju. Daj mi svoj telefon."

Dante nije želio da poropusti ovakvu priliku pa je bez trena premišljanja stavio svoj telefon na njen dlan, gledajuci kako ona vješto ukucava svoj broj, i vraća mu telefon u ruku.

Činilo mu se da je sve ovo nekakva varka, djelovalo je previše lako, a bilo je jasno da je ona definitivno poprilično tvrd orah za osvojiti.

Nešto mu tu nije štimalo, pitao se šta je to navelo da promjeni mišljenje o njemu, pa je i prije nego se uspio obuzdati postavio to pitanje.

-"Smijem li znati šta te je navelo da promjeniš mišljenje o meni. Štavise do juče nisi mogla da me udostojiš pogleda, a sada ne samo da pristaješ na kafu sa mnom, već mi bez oklevanja daješ i broj telefona? Nije da se žalim, samo sam zaintrigiran." – dodao je, ubacivši i osmjeh na kraju kako ne bi opet postala hladna i suzdržana prema njemu.

- " Možda sam samo odlučila da stanem na drugu nogu što se tiče tebe, a i znaš onu poznatu izreku ne sudi knjigu prema koricama."

-" Ček, ček, a kakve su to moje korice ?"

-" Kao dječija slikovnica, šarene, drečave, privlačne oku, a kada ih otvoriš prazne i bezbojne."

-"Pa si po nahođenju zaključila da sam glup, površan i nezanimljiv ? Zar ne znaš da je draž slikovnica u tome da ih obojih po sopstvenoj želji i tako ih učiniš ih zanimljivijima ? "

- "Pa rekla bih da si ti prefarban svim bojama, ali opet kažem neću da sudim na prvu."

-"Opa, opet ta oštrina. Nema šta riječi koristiš kao mač. Volio bih znati ko je bio taj skot koji te toliko povrijedio pa se kriješ iza te drskosti i hladnoće?"

Barbari je došlo da se nasmije na te riječi, misleći kako je upravo on taj skot, ali jedino za šta je bila sposobna je da ga posmatra bez riječi, na šta je on samouvjereno dodao