Arogantno savršenstvo #2

10. Poglavlje

Kad je Barbara ušla u stan, napolju se već odavno bilo smračilo, a usne su joj bila natečene i kosa razbarušena.
Ni sama ne zna kako joj je pošlo za rukom da zaustavi poljupce koji su ih oboje uvukli u vrtlog želje i požude, ali on se kao pravi džentlmen povukao, i pri tome je dovozio kući.

Kada je zaustavio motor na prilazu u njenu zgradu ona mu se zahvalila i skoro pa odjurila do ulaza, kako mu ne bi palo na pamet da razmjene još koji poljubac jer je rizikovala da je izda razum, i zaboravi svoj plan o osveti i uvuče ga unutra da nastave tamo gdje su stali.

Te joj je noći dugo trebalo da zaspe razmišljajući kako mora da se zaštiti od njega, a pri tome sprovede plan do kraja, mada je rukom nekoliko puta mahinalno dodirivala usne pri prisećanju na njegove poljupce, sa još uvijek svježom uspomenom u mislima.

Sljedećeg jutra se probudila u pola osam umjesto u šest kako je naumila pa joj je umalo pozilio kada je vidjela koliko je sati.
Skočila je iz kreveta i požurila u kupaonicu kako bi se što prije spremila za jutarnji šoping koji je dogovorila sa prijateljicom a na koji je jutros očito kasnila.

Bila je svjesna da će vjerovatno opasno da se naljuti ako ne stigne da na popustu uzme cipele o kojima joj je pričala već protekla dva mjeseca a koje su konačno na dan šopinga spuštene na pedest posto nižu cijenu.

Taman je prala zube, kada joj je ekran telefona zasvjetlio, najavljujući pristiglu poruku

-"Čekam te pred zgradom, i ako želiš i dalje da imaš prijateljicu, bolje bi ti bilo da dovučeš svoje zgodno dupe ovamo."

Martina je vjerovatno krizirala pred ulazom i znala je da je u problemu, a zatim se primorala da obavi sve u roku od pet minuta, i izleti iz stana brzinom kojoj bi se i Supermen divio. Pa nek se neko usudi reći da žene ne mogu da se spreme na vrijeme.

*****

Barbara je razmišljala o tome da li činjenica da joj je šoping zamoran i dosadan nju čini manje ženom nego druge?
I da li pomisao da želi da se što prije izvuče iz tog kilometarskog reda u kom stoji sa pijateljicom, želeći da što prije sjednu da popiju kafu nju razdavaja od svih ovih žena koje su zgrabile sve krpice na popustu, i sada nestrpljivo čekaju u redu.

Posmatrala je Martinu, njenu vjernu prijateljicu kako grli poslednji par cipela koje je zgrabila u zadnji čas, kao majka svoje novorođenče, i gleda ih zaljubljeno, i srećno, kao da su te cipele njena srodna duša.

Potpuno nesvjesna da skoro pa izgleda kao luđakinja, jer je to je bilo jače od nje.

Martinina slabost su bile cipele, i mada ih je imala već više od pedeset pari, ona i dalje ne može da odoli tom iskušenju, kao da je narkoman koji je svjestan da je bolestan, ali ne može da se odupre svojoj drogi.

Jedva je uspjela da ugrabi svoje neodoljive crvene potpetice i to zbog njenog kašnjenja, pa nije smjela da joj se žali na očajno dug red, i neopisivoo sporo pomicanje ka kasi, već je čekala da se ta agonija konačno završi, posmatrajući gdje ima najbliži kafić u koji bi mogle da sjednu.

Maleni lokal preko puta njihovog butika se činio sasvim ok, ali već je bio još malo pa pun.
Barbara je skoro pa pomislila koliko joj je teško da se odupre želji da ostavi prijateljicu u redu, i ode sama da sjedne na kafu, dok ona završi, iako zna da bi je ubila, a i da bi ona djelovala kao potpuna jadnica koja sama pije kafu vikendom, pa je tu želju prekrižila mnogo brže nego je planirala.

I taman kada je krenula da skrene pogled ka kasama, i vidi da li su odmakli bar malo bliže pogled joj privuče par koji je upravo prolazio pored kafica, smejući se, i raspravljajući oko nečega.

Djevojka je bila plava, fine građe, i elegantna, a muškarac pored nje je oduzimao dah, i bio kao i uvijek prokleto zgodan, dok se osmjehivao  toj istoj plavuši usnama koje su je prethodno veče ljubile kao da je jedina u njegovom životu.