Arogantno savršenstvo #2

12. Poglavlje

Planirati život je potpuno besmislena stvar ako smo svjesni činjenice da je život taj koji ima svoje planove već spremljene i u dosluhu sa našom sudbinom nam popločava put za svaki naš naredni korak. 

Ne možeš planirati čak ni kakvu kafu ćeš da piješ narednog jutra, ako si svjestan činjenice da ti niko ne garantuje da ćeš je narednog jutra uopšte popiti. 

Niko ti ne garantuje čak ni naredni udah vazduha, a mi vjerujemo da možemo zacrtati cilj gdje ćemo biti za par godina.

Ne možemo.

To je samo zabluda arogantnog uma, i tek dok se u nekom periodu života ne zakucamo u betonski zid, ne možemo ni postati svjesni toga.

Mi možemo krojiti svoju sudbinu, ali život nam daje i količinu tkanine, i vrstu materijala.

Znao je Dante odlično da život baš i nije bio fer i naklonjen prema njemu, ali kad je ugledao Barbaru kako izlazi iz zgrade u kojoj je živjela pomislio je da je konačno dobio i više nego je tražio.

Jeste da ga je mučila oklevanjem, i bila oštra na jeziku, ali on je bio spreman da se izbori sa tim, jer je duboko u sebi osjećao da se na nju vrijedi boriti, i vjerovao je da je ona ona posebna osoba koju je sudbina rezervisala za njega.

Danas je odlučio da je obori sa nogu, ali bila je lukava jer je ipak njoj to pošlo za rukom puno prije nego njemu.

Izašla je iz haustora zgrade u bijeloj košulji koja je u potpunosti otkrivala ramena, sa kosom koja je u zlatnim valovima padala preko njih, i uskim farmerkama koje su isticale njene prezgodne noge.

Bila je to jednostavna kombinacija ali u dovoljnoj mjeri provokativna i  atraktivna da je naprosto ostao prilijepljen očima za prizor pred njim. Viđao je on djevojke u mnogo izazovnijim kombinacijama, ali ona je tačno znala mjeru za ono gdje se otkriva previše, a gdje se otkriva tek toliko da ti se uključi mašta, i poželi da otkrije ostatak.

Izluđivala ga je, što svojim odbijanjem, što svojim pogledom koji ga je čas gledao kao da je nešto što prezire, a čas kao da ga želi.

Taj pogled prezira mu nije bio jasan u potpunosti, ali poznavao je odlično kako je kada ti neko slomi srce, pa je bio siguran da tako gleda na sve muškarce, jer je neko povrijedio dovoljno da svakom drugom ne da priliku. Sreća pa je on znao da je ovo ruža sa trnjem, za koju se vrijedi pomučiti. Imao je strpljenja, i padao je svaki dan sve više u to stanje očaranosti i opijenosti djevojkom koja ga je testirala. Testirala je njegovu želju da je osvoji, a on je definitivno imao dovoljno volje i odlučnosti i nije planirao da odustane, pa makar mu svaki dan sa njom bio izazov, za nju nije bilo dovoljno prepreka koje nije spreman da poruši.

*****

Kada ga je ugledala naslonjenog na crni audi kojim je zamjenio onaj opaki motor, i sa pogledom koji joj uvijek šalje trnce niz tijelo, pomislila je da je on ipak previše za nju.

Bio je tako prokleto neodoljiv, tako siguran u svojoj koži, i tako do bola privlačan da bi svaka žena ponekad željela da se prema njemu ophodi kao prema sladoledu. 

Milion podivljalih misli je preplavilo u trenu, pa joj je srce naglo počelo da ubrzava, da je učinila sve što je u njenoj moći da se ikontroliše i gleda ga kao osobu koju prezire, a prema kojoj je osjećala sve, samo ne prezir.

Kada joj je otvorio suvozačeva vrata, i još jednom je odmjerio od glave do pete, putujući njenim tjelom sporo i gledno, poželjela je samo da ne pocrveni pod tim pogledom, i užurbano je sjela, primoravajući usne da prestanu da se keze kao belsave, i ubijajući te glupe leptiriće koji joj se javljaju u stomaku pri svakom njegovom osmjehu.