Arogantno savršenstvo #2

4. poglavlje

Prije 20 godina

Sunčani zraci padaju razdragano po pločnicima i obasjavaju krošnje drveća i male dječije glavice koje se veselo igraju u dvorištu.

Dvorište vrtića je oivčeno ogradom u bojama duge i ukrašeno po negdje cvjetićima koji se smješe dok skrivaju djeclčicu koji u svom carstvu provode onaj vremenski period dok su im roditelji na poslu.

Vaspitačice pažljivo motre svaki njihov korak sa veselim osmjehom, i puštaju ih da taj period napolju provedu u raznim igrama koje osmisle.

Dole u samom uglu dvorišta djevojčica sa lepršavom haljinicom trči u susret dječaku sa pjegicama.
Na trenutak se čini da ga raduje njena pojava, ali se brzo smrkne i okreće joj leđa.

- "Luca, zasto si takav ?" - govori ona dok joj se lokne presijavaju pod sunčanim zracima a ono do trenutak veselo lice postaje tužno.

- "Ne želim da se družim sa tobom. " - odgovara on dok ozbiljno prekšta ruke i nogom ljutito šuta kamenčić ispred sebe, i dalje joj okrenut leđima.
-"I zovem se Luka, a ne Luca."

- "Zašto, pa zar ne bi volio da budem tvoja devojka, ja bi samo tebe držala za ruku ?" - glas joj drhti ali i dalje se trudi da ne zaplače.

- " Ti nisi Barbara." - odgovara i tužno gleda u smjeru gdje njena sestra kredom šara pločnik i nasmješena pjevuši neku pjesmicu.

Malecku kao da je njegov odgovor poklopio nekim ogromnim teretom, spušta glavu i ovaj put drhtavo izgovara riječi koje nije željela da izgovori

- " Ali mi izgledamo potpuno isto."

Djecak sad jos više iznerviran okreće se ka njoj i ljutito govori

- " Ali ti nisi ona !! Ona je i bolja, i ljepša, i pametnija od tebe !! - a zatim ljutito odlazi od nje u pravcu njene sestre kako bi joj posvetio svoju punu paznju.

Devojčica gleda za njim dok joj suze klize niz lice i ljutnja obuzima tijelo.

To uopšte nije fer - pomišlja dok gleda kako u njenu bliznakinju gleda očima punim divljenja i oduševljenja, onim istim očima koje su nju gledale kao odvratnu verziju njene bliznakinje.

I tada, u to maleno srce se uvukla mržnja, mržnja prema svemu što njena sestra predstavlja, i prema svemu što ona ima a da to i ona nije naslijedila.

I tada sa pobjedonosnim osmjehom okreće ledja tom prizoru koji pokazuje njen poraz, jer to je poslednji poraz koji je morala da doživi.

****

Prije pet godina

Zastala sam na trenutak zbunjeno gledajući u vrata koja su mi se zatvorila ispred nosa i pitala sam se da li je moguće da se sve što sam do sada izgradila ruši pred mojim očima a sve što ja mogu da radim je da gledam.
Jer ako pokušam da nešto popravim samo pomažem u urušavanju koje se dešava.

Zbunjeno gledam u vrata kuće koja je trebala biti naša, i pitam se kako to da sam za manje od 24 sata ostala bez svega.

Bez vjerenika, bez podrške roditelja, bez krova nad glavom, bez ičega.

Vraćam slike u glavi pokušavajući da shvatim kako sam mogla toliko da uprskam stvar i da mi se sve obije o glavu.

U meni su se mješala osjećanja, borila između sebe i mržnja i ljutnja, i bjes i razočarenje i zbunjenost i tuga, svi ti osjećaji su kovitlali u meni nadglašavajuci jedan drugi dok sam ja glupavo stajala pred vratima i pitala se kako je uopšte moglo da dođe do toga.