Arogantno savršenstvo #2

17. Poglavlje

Vikend koji je stigao Barbara je sa nestrpljenjem očekivala.

Dante je rekao da je vodi na jedno mjesto, i leptirići koji bi joj poludili na tu pomisao su joj govorili da ona to jedva čeka.

Čas je drhtala od nervoze, čas se sješkala i uzdisala, kao da je neka tinejdžerka a ne djevojka koja od još jednog dejta ne treba da pravi dramu.

Izbacila je skoro sve stvari iz ormara, a pošto nije znala kuda je vodi, nije mogla ni da odluči šta je najbolji izbor za obući.

Skoro pa je trebala sići ispred zgrade kada se konačno odlučila za crne farmerke i košulju sa cvjernim uzorkom.

Kosu je splela u pletenicu, i djelovala je mladoliko i razdragano, a osmjeh koji joj je krasio lice je govorio da je ovaj muškarac od nje napravio nešto sasvim novo.

Bila je srećna, nasmijana, poletna, kao da ima ponovo deset godina, i nijednu brigu na pameti.

Nakon tako dugo vremena zaista se osjećala kao osoba koja je nakeda davno zapravo i bila.

Kada je sišla do ulaza ugledala ga je kako je čeka naslonjen na motor, i mada se nasmješio kada je ugledao, djelovao je mnogo ozbiljno.

Prišao je i spustio usne na njene, kao da su zapravo par, što bi se i moglo reći za njih, kada bi svom mozgu dopustila da tako razmišlja o njemu.

Kada je sjela na motor, već ispraksana u vožnji sa njim, mogla je sa sigurnošću da potvrdi da je bio napet.

Nešto nije bilo u redu, bio je jako šutljiv, jako ozbiljan, i nije stigla ni da ga upita nešto, on je već pokrenuo motor, i bili su na putu.

Ako je očekivala neko romantično mjesto, onda se definitvino prevarila. Nije znala gdje je vodi, ali ako je suditi po njegovom izgledu nije baš neko romantično mjesto.

Još više se privila uz njega, i prepustila vožnji, šta god da je u pitanju vjerovala je da on neće da je povrijedi. Ma koliko bilo to ironično, ili ne, vjerovala mu je.

Ma kakvo mjesto bilo u pitanju sa razlogom je vodi tamo, ma koji to razlog bio.

*****

Dante je uvjeravao sebe da je odluka koju je donio ispravna.

Ona je bila jedina osoba kojoj je želio da dopusti uvid u njegovu prošlost, i jedina osoba koju je želio pored sebe u tim trenucima. Vraćao se nakon toliko godina na mjesto za koje je vjerovao da je vrijeme izbrisalo.

ALi i dalje je stajalo na istom mjetu, dole na kraju ulice, baš tamo na spoju između starog i novog grada, i dalje je stajala malena klimava kućica.

I dalje ograđena ružnom drvenom ogradom, i dalje potpuno ista kao iz njegovih sjećanja.

Skoro pa je poželio da okrene motor i vrate se, ali srce ga je izdalo.

Bolno ga steglo u grudima i morao je da motor zaustavi baš tu, ispred kućice na koju je i Bog zaboravio.

Skoro pa je mogao da vidi dječaka koji stoji pored ograde i steže je ručicama.

Nije bio ni sjestan koliko je drhtao pri pogledu na tu kuću da ga nije uzela u svoju ruku i ispreplela prste sa njegovima.

Pogledao je skoro pa iznenađen da je uopšte tu, i njen prodorni pogled prepun nekog opipljivog ohrabrenja mu je ulio snagu, pa je ponovo usmjerio pogled na kuću.

Nije bio ni svjestan kada je počeo da priča, ali riječi su naprosto pokuljale iz njega željne da se oslobode i da olakšaju duši koja očajno dugo nosi taj bol u sebi.