Arogantno savršenstvo #2

Uvod

Baka mi je oduvijek govorila da nijedan posao koji naravno spada u legalne poslove, nije sramota raditi, pa tako ni konobarisanje.

Ipak, nisam voljela ovaj posao, ali te riječi sam ponavljala sama sebi kako bi ih bolje upamtila dok sam brisala glatku površinu šanka, i u potpunosti ignorisala požudne poglede pijanca na donjem kraju koji je pažljivo pratio svaki moj pokret.

Mrzila sam ovaj posao ali ipak je donosio pristojnu zaradu i dobar bakšiš, a izaći na kraj sa pijanim mušterijama mi je dosta dobro išlo od ruke.

Nestrpljivo sam čekala moju zamjenu da dođe i kako bi mi vrijeme brže prošlo brisala sam šank i polirala već sasvim čiste čaše.

Ovo je bilo ono vrijeme kada se desi neko zatišje pa nema nikoga da dođe jer svi uglavnom dolaze u večernjim satima ili pak ranije.

Mada inače ovo vrijeme oko 4-5 baš nije prometno za ovaj i onako ne pretjerano prometan kafe.

Već nervozna po treći put gledam u smjeru vrata u nadi da će Silvia da se pojavi, ali ta djevojka je ponovo kasnila.
Razumijem šta su obaveze ali ovo joj je treće kašnjenje u sedam dana.

Ta djevojka je zaista draga i zabavna ali bih ipak voljela preuzeti smjenu na vrijeme i otici kući da odmaram.

Zvuk otvaranja vrata mi je automatski donio osmjeh na lice, i srećna jer je moja smjena završila pogledala sam u smjeru vrata a onda mi se osmjeh zamrznuo.

To nije bila Silvia, bio je to On.

Želudac mi se snažno stisnuo pri samom pogledu na njega i poželjela sam da ga gađam ovom svježe ispoliranom čašom koju sam držala u ruci ali umjesto toga samo sam se okrenula i otišla u smjeru skladišta.

U tami skladišta sam pokušavala da iskontrolišem svoje disanje i obuzdam svoj bjes koji bih osjetila svaki put kada se taj idiot pojavi u ovom lokalu.

I dalje mi je bila nepojmljiva činjenica da me se idiot ne sjeća, i da se redovno pojavljuje sa tim arogantnim osmjehom i flertujućim stavom nesvjestan činjenice da mi je uništio život i da ga mrzim iz dubine duše.

Pokušavala sam da smirim disanje i dalje stežući onu čašu u ruci, a zatim sam odlučila da iskoristim činjenicu što sam ovdje pa sam u tu čašu ulila prvu tekućinu koja mi je bila pri ruci.

Otpila sam je u jednom pokretu i napravila namrgođenu facu na opori i jaki okus burbona, a zatim sam poravnala uniformu i izašla napolje.

On je ponovo zauzeo isto mjesto za šankom i nestrpljivo čekao da ga uslužim.

Nisam ni čekala da mi kaže šta treba, salila sam mu u čašu dupli viski i stavila ispred njega.

Ignorisala sam snažnu želju da mu u taj viski salijem cijanid i učinim sebi uslugu da više nikada ne moram gledati u njegovu odvratnu facu više.

Dobro ta faca je ruku na srce sve samo ne odvratna, ali kad se sjetim šta mi je uradio mislim da imam pravo da ga opisujem kako mi volja.

Počastio me onim jednim od svojih savršenih osmjeha, ali nisam se udostojila da mu uzvratim već sam pažnju usmjerila ponovo u već i previše ispolirane čaše i nastavila da im posvećujem svoju punu pažnju čekajuci ovu djevojku da se pojavi.

Silvia nije znala da se dvojim da li da otrujem našu od nedavno redovnu mušteriju i bolje bi joj bilo da se pojavi, ako misli da izbacim iz glave ove ubilačke misli i odem kući da se smirim.

Umjesto toga i dalje brišem glupe čaše i molim se da se ova konačno pojavi.
U glavi mi je konfuzija, i razmišljam kako je od svih mogućih mjesta odabrao ovo da se pojavi.
Zašto ne ode u neku mnogo luksuzniju birtiju u kojoj će mu mnogo ljepša i dotjeranija djevojka da pruži ugodan osmjeh i jos "ugodniji" pogled na svoj dekolte, umjesto mene koja mogu samo da mu pružim savjet da se nosi iz ove prostorije.

Toliko se iživljavam na ovim staklenim predmetima da imam osjećaj da će svakog časa da puknu kada me melodični glas zamrzne u mjestu.

Prokletstvo zar mu i glas mora biti tako jebeno seksi ?!!
Djevojko ti njega mrziš, ignoriši to !!

"Šta su ti te jadne čaše skrivile ?"- upitao je, zabavljeno gledajući u moju zbunjenu facu.

Imala sam želju da mu odgovorim na to pitanje, da mu saspem u facu da one nisu razlog mog bjesa već on, ali umjesto toga sam glupavo gledala u njega i pitala se da li me to ponovo hipnotise taj njegov pogled.

Dođavola, ako postoji neka magija, i nadnaravno, onda je on ima, jer umjesto da ga zadavim golim rukama ja opčinjeno piljim u njega.

"Oprosti ako sam te prekinuo u mislima - govori zbog moje potpuno pogubljene face, i pruža mi ruku uz riječi - Ja sam Dante."

Dok gledam u njegov osmjeh kao hipnotisana, i ruku koja čeka da mu uzvratim upoznavanje, vrata se otvaraju i taj zvuk me vrati u normalu.

Žurno uzimam kaput iza mene, i udostojivši ga jednog bjesnog pogleda izjurim napolje.

Kakav kreten !
Znaš ti dobro ko sam ja, i ne brini, pobrinuću se da to nikada više ne zaboraviš!

Svaki komentar je dobrodošao :)