Love or Revenge?- by JelenaaStyles #COMPLETED

Chapter 1 ~ Oh you idiot!

Dok je pokušavala odvezati uže kojim je bila zavezana za neudoban krevet začula je kako se vrata podruma otvaraju nakratko je obasipajući svjetlošću koja je dopirala iza njih.

Avery Cooper

"Ko si ti?" upitam ga dok mi se on približava bez riječi.

"Hmm... Tebi mogu biti ko god hoćeš da budem." kaže mirišući mi kosu. Opet se tvrdoglavo pokušam izmigoljiti iz kreveta i ustati, ali mi ne pođe za rukom. Uže je previše pričvršćeno. Samo što mi se ne ureže u kožu.

"Oh ti idiote!" izderem mu se na uho, a on odskoči malo."Odveži me, hoćeš li?"samo me gleda bez riječi dok iz mojih ušiju samo što ne počne izlaziti para od ljutnje. "Najozbiljnije te sad pitam: ko si ti i šta hoćeš od mene?"

"Ne dugujem ja tebi išta reći, dušice. Ionako ćeš sve saznati sama uskoro." kaže i poljubi me u čelo.

"A do kad ću biti svezana?"

"To zavisi od tebe.", pođe prema vratima.

"Od-ve-ži me!" svaki slog naglasim dok se koprcam lijevo-desno u ritmu slogova sa uzaludnim pokušajima da se rješim glupog užeta koje mi se ucrtava u kožu.

"Izgledaš smiješno i povrijeđuješ se dušice.", nasmije se.

"Dolazi ovamo i oslobodi me! Pa ne možeš me samo tako ostaviti!" derem se iz petinih žila i borim se doprijeti do njegovog očito malog mozga uz to praveći nevin izraz lica.

"Samo me gledaj.", odgovori mi i zalupi vratima.

Kreten.

Ima li ovdje iko normalan?- zapitam se. Bilo ko?

A ti si kao normalna? Obrati mi se glasić.

Pa jesam!

Ma daa...

Šuti!

Neću.

Uzdahnem i počnem se derati. "Dolazite ovamo skotovi jedni ili ću ja doći po vas! A to neće dobro završiti!!! Tako da vam je bolje da dođete vi kod mene nego ja kod vas! Idioti!...",zagalamim i ne prestanem tako prijeteće pričati narednih sat vremena dok ne osjetim da me grlo pecka. Zažmirim i počnem tiho, sada hrapavim glasom tiho pjevušiti pjesmu kojoj nisam ni znala ime, samo da se smirim, kad čujem da se neko nakašljava.

Nemam običaj pjevati. Zašto sam onda baš sad pred nekim strancem? Kad smo već kod stranca, izgleda mi poznato.- počnem pričati u sebi dok glasić samo tu i tamo prevrne očima na skoro svaku moju treću riječ.

Nego, kad smo već kod stranca...

"Žao mi je zbog Zayn'ovog ponašanja Avery. Rekao sam mu da te odveže, ali se on ponio kao zadnji kreten." pogledom me odmjeri i zapitam se ko je stvarno ovdje kreten...

"Pa odveži me ti onda." prevrnem očima.

"Oh, da... oprosti." kaže spetljano, trgne se i priđe mi. Polako me odveže i osjetim slobodu! Konačno!!!-pomislim. Raspoloženje zajedno sa idejom o slobodi je potonulo kada me čvrsto uhvatio za nadlakticu.

Ništa od te tvoje slobode, a?-rugao mi se glupi glas u glavi.

"Šta to radiš? Miči ruke s mene!" otrgnem mu se dok me on zabrinuto gleda. Njegove plave oči gledaju tužno u moje smeđe.

"Oprosti. Ali ne mogu dozvoliti da pobjegneš. To je sve." saopšti mi tiho.

Šta je ovom dečku? Nije da me planiraju ubiti, ono... Neće me ubiti zar ne?!

Počnem se brinuti.

"Šta je sa tobom..."

"Niall." kaže mi sa malim osmijehom.

Stavim pramen kose iza uha i uzdahnem ne znajući zašto u ovom momentu ne bježim odavde.
Pričam sa njim, umjesto da bježim. Glupača sam.

O da, jesi.

Ti šuti!

"Avery"započne "Ti si oteta."

Kao da je cijeli svijet stao na nekoliko sekundi dok osjetim samo svoje srce kako udara od grudi prebrzim ritmom.

"Oteo sam te po naređenju jedne osobe." nježno me gleda u oči za razliku od mene koja ga ubijam pogledom. Skrene pogled sa mog.

"Reci mi da se šališ. Reci mi da ideš u moju školu, da ovdje ima jedna sitna, jedva primjetna skrivena kamera i da će se ovdje za nekoliko minuta pojaviti pola škole samo da bi me vidjeli slomljenu." više mu naredim da to kaže.

"Ne..."

"Pa naravno da ne! Znaš li zašto Niall?! Zato što mene više niko, ali baš niko nikada neće moći slomiti!" proderem se.

"Smiri se Avery! Stvarno si oteta i nije nikakva šala u pitanju! Samo se smiri." prođe uznemireno gore-dole prostorijom šetkajući se.

Mene uhvati jeza.

"Ali... Zašto ste me onda oteli?" ogorčeno pitam.

"Naređeno mi je tako." slegne ramenima.

"Ti si me sam oteo?" začuđeno ga upitam dok on slegne ramenima i klimne glavom.

"Nisam ja smotan kao ti Avery." kaže nasmiješi se rugajućim tonom.

Čovjek ima pravo. Niko nije smotan kao ti, pa ni on.

Ma šta ti znaš. Zapravo:otkud on zna?!!

Prođe rukom kroz plavu kosu i pruži mi tanjir pun hrane. "Izvoli. Ovo je za tebe. Sigurno si gladna kao vuk." kaže sa malim osmijehom na licu.
Odmahnem glavom. I zar ne bih trebala biti gladna kao vučica, a ne vuk?!!

Koga briga.

Mene!

"Prvo želim saznati razlog zašto sam oteta. Da li je to možda zato što mi je otac bogat?" sjetim se.

"Nisam ovlašćen da ti odgovorim na to. Izvini" gleda negdje u stranu.

"Jebeno me ne zanima! Odgovori mi na sve što te pitam jer si ti onaj koji me i doveo ovdje!" izderem se na njega.

Niall naglo ustane sa kreveta i počne mi brzo prilaziti, ali nisam  trepnula nijednom. "Zar ne vidiš da pokušavam izgraditi prijateljski odnos sa tobom i utješiti te koliko god je moguće, a ti me napadaš?!" sad se on počne derati na mene.

"Ma kako mi to pomažeš idiote!? Pomogao si mi da zaglavim ovdje u podrumu i prihvatim da sam oteta iz nepoznatog razloga kojeg mi gospodin ne može ni reći! Želiš li da ti se za to zahvalim Niall? Želiš li?" upitam ga dok mi on brzo diše skoro u lice, a ja se tresem od ljutnje.

Odmaknem se od njega i šutnem stolić koji se nalazio pored kreveta cijelom svojom snagom. Potrudim se na taj način rješiti bijesa, ali mi ta zamisao propadne.

"Ako moj otac pošalje novac u zamjenu za moj život onda ćete me pustiti, zar ne?" sjednem na neudobni krevet uz pokušaj da se opustim i smirim koliko je moguće.

"Ne mogu ti ništa reći, žao mi je." kaže ni ne gledajući me.

Zar nema srca?

Pff, ko mu kaže?

Ti šuti!

"Ko onda može?!" uhvatim se za glavu kad osjetim još veću glavobolju koja me pratila od sinoć.

"Neko može." trepne konačno gledajući u mom pravcu. "Ako ti bude htio reći." slegne ramenima.

Odmah skočim na noge. "Odvedi me kod njega odmah!"