Love or Revenge?- by JelenaaStyles #COMPLETED

Chapter 74 ~ Old habits die hard

Author POV

2 weeks later

"Molim te, nemoj ga povrijediti. On ti ništa nije učinio!"

Derala se na Louis-a, ali je on i dalje držao pištolj naciljan na Harry-ja. Podigla je ruku i pokušala ga smiriti, ali bezuspješno.

Harry je brzo reagovao i stao ispred nje baš kada je Louis pritisnuo obarač.

Vrisnula je, a policijske sirene su se začule.

Louis je pobjegao.

Kleknula je i držala Harryjevu glavu na svom krilu. Zatvorenih očiju, blijed i malaksao, izgledao je kao anđeo koji spokojno spava.

Avery Cooper

"Molim Vas, gospođice. Ne smjete se toliko brinuti i naprezati. Ne nanosite tako samo štetu sebi," grdila je doktorica koja je pregledala.

Dva puta u toku pregleda je povratila.

"Kako to mislite?"

Doktorica se blago nasmijala.

"Vi ste trudni. Čestitam."

...

A onda sam saznala da sam u drugom stanju. Da sam... trudna. Nosim novi život u sebi. Nisam tu riječ nikako mogla izgovoriti naglas. 

Znajući čije je i uopšte činjenica da ću postati majka, i to vjerovatno samohrana, toliko me plašila, ali i uzbuđivala. Osjećala sam se čudno, ali na pozitivan način. Naslanjala sam ruku na stomak svakog sekunda poslije pregleda.

Zatim sam se zapitala.

Kakav će život imati dijete ako ja nastavim sa ovakvim  opasnim načinom življenja. Okružena pogrešnim ljudima koji donose samo zlo...
Završiće kao ja ili još gore.

Tada mi je pala na pamet ideja: okrenuću novi list, novo poglavlje i započeti novi život samo zbog tebe, bebo.

8 years later

Odlomak iz Averyine knjige "Ljubav ili osveta" :

Novi dan. Da li to znači da će možda, ali samo možda biti bolji od prethodnog?

To pitanje je samo za ljude koji imaju manje briga nego ja. Kada si u zarobljeništvu baš sve je drugačije. Misliš samo na razne načine kako da pobjegneš ili zašto si baš ti taj koji je zarobljen... Zatim dolazi faza u kojoj želiš početi vrištati i kriviti sve osim sebe jer te nisu sačuvali od velikog zla koje te zadesilo. Poželiš se čak i ubiti jer sam sebi nisi vrijedan ni sposoban za život. Započneš razmišljati o raznim načinima kako da sebi okončaš muku koju ljudi nazivaju životom, ali se onda podsjetiš da svakako nema života u zarobljeništvu i neznanju o stvarima koje se vežu sa tvojom otmicom kao tanke zapetljane niti koje tek treba postepeno otpetljati. Ali onda se upitaš: Da li je to vrijedno da oduzmeš sebi život i skratiš muke? Ili da podigneš bradu, nastaviš sa glumom i nastaviš se boriti kako bi saznao istinu, pa možda čak i oduzeo tuđi život?

U tom momentu sam htjela saznati istinu, ali da li su Vam kojim slučajem poznate riječi istina boli?
Jer sam sigurna da, samo da sam znala koliko jako će me cijela istina opeći, okončala bih svoj život bez ikakvog premišljanja.
---
"Mama, možeš li ostaviti taj laptop bar na sekundu i pomoći mi sa zadaćom?" meni najmiliji glas ispuni uši i osmijeh mi se proširi cijelim licem. Odmah zaklopim laptop, ustanem iz ležećeg položaja i pođem u kuhinju. Tamo zateknem najdraže biće koje mi znači cijeli svijet. Čim mu priđem s leđa, pokvarim mu frizuru, a on zakrešti: "Mamaa!" Ja se nasmijem od srca i poljubim ga u čelo, a on se malo smiri. "Šta je bilo? Da nemaš zakazan nekakav ljubavni sastanak, a za koji ja ne znam?" namignem mu, a on popravi frizuru. Šmeker na oca. "Sve i da imam, nema šanse da tebi kažem." kaže sav ozbiljan, a ja se nasmiješim. Iako je sedmogodišnjak, izuzetno je inteligentan i pametan. U školi napreduje brže nego ostala djeca i već polaže četvrti umjesto trećeg razreda osnovne škole. "Ed, dobro znaš da mami uvijek moraš sve govoriti. Znaš to, je l' tako?" zabrinuto ga upitam, a on ustane sa stolice i njegove male ručice obuhvate moj struk. Uzvratim mu zagrljaj i sagnem glavu da ga poljubim u tjeme. "Znam majčice." šapne i jače me stegne. Nevjerovatno je to što imam ovako brižno biće koje prepoznaje kako se osjećam i pomaže mi da se oraspoložim kad imam neke svoje brige. Iako ih ne razumije, uvijek se trudi da mi pomogne i ta sama misao me navodi da se smješkam svaki dan.

Polako čučnem na koljena i on me poljubi u čelo kao što sam ja njega maloprije, a onda me poljubi u nos i ja se zahihoćem. "Znaš da te najviše volim i da bih uradila sve za tebe dušo, zar ne?" Gleda me u oči i klima glavom. "Znam mama. Isto važi i za tebe. Neću dati da te bilo ko ikad povrijedi, obećavam ti." oči mu zablistaju sjajom dok govori dječijim glasom i pomislim kako on ne razumije ništa od ovog i da se vjerovatno osjeća kao neki super heroj iz crtića koje gleda, ali mi njegove oči govore drugačije. "Volim te mama." opet me zagrli, a ja uzvratim zagrljaj i zažmirim ispuštajući suzu. "Volim i ja tebe Edwarde." Brzo obrišem suzu i odmaknem se. "Ajde da uradimo tu zadaću." On klimne glavom i zajedno sjednemo za kuhinjski sto.

Pa, ovaj trenutak ću sigurno dodati u svoju knjigu.

*Near 1AM*
*Avery Cooper*

Začujem škripanje vrata i lagane korake kako se približavaju mom krevetu. Otvorim oči i okrenem glavu ka vratima.

"Edwarde, šta radiš budan ovako kasno?" pogledam na digitalni sat na ormariću koji prikazuje da je 1 sat ujutru.

"Mama," šapne i pokaže mi kažiprstom da pričam tiše. "Neki ljudi su upravo ušli u kuću na zadnja vrata. Išao sam u kupatilo, čuo buku i došao te probuditi."

Skočim iz kreveta i uhvatim ga za ruku. Sakrijem ga u ormar i brzo nazovem policiju. U dvije rečenice im sve objasnim i dam adresu.

"Šta god da čuješ, ne izlazi odavde. Obećaj mi," pogledam ga molećivo.

On krene plakati, ali stavi ruku na usta. "Ali mama, zašto se i ti ne sakriješ sa mnom?"

"Ne mogu dušo, samo me poslušaj i sakrij se. Vratiću se po tebe, obećavam," zagrlim ga i brzo sakrijem u ormar i zatvorim vrata kada začujem kako se koraci približavaju mojoj sobi. 

Pružim korak do kreveta i sagnem se. Uzmem kofer i iz njega izvučem svoj napunjeni pištolj.

Stare navike umiru teško.

Ušuti.

Vrata sobe se otvore.

Oštro uzdahnem i progutam pljuvačku.

"Zar si stvarno mislila da možeš pobjeći od prošlosti?"

Uspravim se i slegnem ramenima. "Pa, zapravo, jesam." Podarim mu jedan od svojih hladnokrvnih pogleda.

Ali čujem samo njegov smijeh koji mi zaledi krv.

"Žao mi je, ali to se neće desiti ovog puta. Ja uvijek pobjeđujem. I gdje god da pobjegneš - ja ću te naći."

"To ćemo još vidjeti," prezrivo kažem dok gledam u njegove ledeno plave oči i u rukama stiskam pištolj sakriven iza leđa.

---

Vjerujem da ovo niste očekivali, ali ovako sam ja to zamislila odavno, tako da...
Nadam se da vam se sviđa? 

Ostavite VOTE i COM! OBAVEZNO!

Jer ovo je PREDZADNJI nastavak. Dap, žao mi je. 

Vjerujt..  znači dođe mi da plačem...

HVALA VAM DO NEBA LJUDI VOLIM VAS!!! <33333333333

-Jelena