Dubine pakla: Buđenje usnulog vladara✔

Chapter 18:San

Bila je večer kada je stigla sa suđenja, te je, nakon presvlačenja u tanku spavaćicu od skupocjene crne svile, svoj zamišljen pogled premjestila na vrt. Sve što je zasadila pomalo je venulo zbog nedostatka sunca, svjetlosti i topline. Uzdahnula je i odjednom, njezina želja za predivnim vrtom, ugasila se poput tinjajuće šibice.

Njezine misli okupirala je majka. U tom trenutku, u vrtu je ugledala nešto neobično. Jato Harpija, grdnih ptica grubih naličja čiji je sam naziv zvučao zastrašujuće, obrušilo se na malu smeđu koja je uplašeno cvrkutala, a njezin cvrkut jedva se nazirao od najezde kratkih, prodornih kreštanja onih većinskih ptica. Perzefona se približila prozoru i zacvrkutala na svoj način koji je govorio pticama da se udalje. Po rečenom, ptice su se odmaknule s mrklim pogledima u crnim očima, a kada su se sve raspršile, Perzefona je ponovno zacvrkutala, tim činom dozivajući malenu, dražesnu pticu. Kada joj se oblik počeo bolje nazirati, Perzefona je shvatila da u kandžama nosi bijeli papirić s naznakama oštećenja zbog neočekivanog napada.

„Hej, malena. Podsjećaš me na Olimp, odakle onda ovdje? Što mi to donosiš? ”Cvrkutala je, dok joj se ptica vidno boljeg raspoloženja uspela na blijedu nadlakticu.

Ptica je zacvrkutala u znak pozdrava, te joj poručila da je od majke sa Olimpa. Perzefonino mlado srce zadrhtalo je od uzbuđenja, te se brzo zahvalila ptičici i uzela pismo, trudeći se pročitati što brže prije negoli Had bane u prostoriju.

„Draga moja kćeri, jedina moja ružo...

Dok piše ovo pismo, srce tvoje stare, iznemogle majke steže se i krvari, a što si duže na tom mračnom mjestu, to je veća mogućnost potpunog sloma.

Moraš doći na Olimp. Moraš pokušati. Ti si jedina svijetla točka u mom životu i bez tvoje svjetlosti i ljubavi moje lišće vene i otpada. Možda ništa ne ostane od ove stare stabljike...

Preselila sam se u palaču Olimpa. Zeus me pokušava smiriti,  kontrolirati, a ne shvaća da se postupci uslijed povrijeđenog
ponosa i ranjenog srca majke
ne mogu kontrolirati.

Dođi mi, sunce moje, obasjaj me svojom dobrotom i nježnošću da ponovno oživim, da plodovi mog života ponovno budu zreli, da zajedno koračamo kroz sve oluje iprepreke... Da srce tvoje majke ponovno biva izliječeno...

Ne znam što da radim. Potpuno sam sama i nemoćna. Zeus mi ne dopušta da te dovedem na Olimp, kaže da si sada žena onog monstruoznog boga i da bi tvoj odlazak od njega stvorio nove nemire koji su nepoželjni u ovim trenutcima. Ako sama dođeš, Had neće imati valjanog razloga za pobunu, a ako te ja odvedem, tvoju izdaju će pripisati mom utjecaju.

Slušaj me dušo. Moraš doći i zbog toga ne biraj sredstva. Učini sve, sve što misliš da je potrebno kako bi otišla odatle. Smogni još samo malo snage dušo, nemoj potonuti u svoj toj tami, ne daj da uguši tvoju sreću svojim smrtonosnim zagrljajem, ne daj da isiše tvoj život.

Ne zaboravi tko si, Kora. Nisi ni Perzefona, ni vladarica Podzemlja,
ni žena tog monstruma. Moja si kćerka, boginja proljeća, Kora. Ne dopusti da te zavara svojim prevrtljivim trikovima.

Ljubi te tvoja slomljena majka.”

Učinit će sve. Sve što je potrebno
da ponovno vidi svoju majku. Svoju boginju.

Hodala je gore dolje, nemajući pojma što iduće učiniti. Već su pokušavali s razgovorom i nije prošlo baš bajno. Što da učini kako bi ga potpuno odbila od sebe i natjerala da ju pusti na Olimp?

Počet će s nečim malim. Kao osjećaj krivice. Nije bila sigurna posjeduje li
i dalje taj osjećaj, no vrijedi pokušati. Napisala je pismo majci da joj pošalje ono što joj je potrebno za plan i poslala po ptici koja je vjerno čekala njezine naredbe.