Dubine pakla: Buđenje usnulog vladara✔

Chapter 3: Potok i njegove čari

Kada je došla do potoka, skinula je prljave halje sa sebe, uskačući u duboku, tamnu vodu. Kosu je ribala sapunom od jagode koji je uzela prije negoli je došla ovdje. Samo je htjela sprati svu prljavštinu i umor sa sebe i uživati u zvukovima prirode. Začula je tihi zvuk lomljave grane zbog čega je otvorila oči, pažljivo promatrajući okolinu. Ne uočivši ništa, nastavila je, ovaj put se potpuno prepuštajući vodi.

S druge strane, mračna silueta proklinjala je sebe iz više razloga.
Prvi je bio što je uopće odlučio otići
na površinu, a drugi što nije oprezniji. Djevojka koja trenutno bezbrižno leži na vodenoj površini, skoro je primijetila tuđu prisutnost. Također, prvi put u životu bilo mu je neugodno zbog onoga što vidi.

Kada je došao, već se nalazila u čarobnom, plavičastom izvoru polagano trljajući svoju vlažnu, srebrnu kosu, zatvorenih očiju
kao da živi u trenutku. Začuđeno i pomalo paralizirano gledao je kako izlazi iz vode, dopuštajući suncu da obasja i osuši njezino nago tijelo.

„Hvala ti, Apolone.”Zahvalila se tom umišljenom, samozadovoljnom bogu za kojega je nakon toliko vremena prvi put ponovno čuo. Obukla je lepršavu ljubičastu haljinu, a on je nestao u tami iz koje je i došao.

Dugo vremena nakon toga,
Had se nalazio u svojim odajama. Mrzovoljan, ali nekako drugačiji šetuckao se po mraku, odlučivši ovjekovječiti događaj pokraj potoka kad ga već ne može izbrisati iz svoje glave. Uzeo je kist i papir u ruke, te laganim pokretima elegantnih, bijelih prstiju prenosio djevojčinu ljepotu na papir. Doista, bila je lijepa. Prelijepa. Imala je ono nešto iznutra, zbog čega bi čovjek mogao biti u njezinoj blizini dan i noć ne skidajući pogled s nje. Dani su prolazili, ali ta djevojka nije izlazila iz njegove glave. Vjerojatno zato što se nikada ništa uzbudljivo nije događalo ovdje u podzemlju. Sve je uvijek bilo isto. Plačljive duše, ovo ono. I zato je na površinu izlazio sve češće. Dok bi po poljima očarano šetala sa drugim djevojkama, dok bi čitala poeziju naslonjena na drvo duboko u šumi, dok bi pjevušila ili samo nepomično sjedila pokraj potoka osluškujući zvuk tišine, on je bio tu. Kao da je i on radio sve što i ona, sa njom, samo što ona toga nije bila svjesna. Jednog dana, odlučio je napisati nešto. Bilo je riskantno, ali htio je doći u kontakt s njom, barem na ovakav glup način. Mali bijeli papirić dao je vrani koja ga je odnjela djevojci. Njezine velike, smeđe oči iznenađeno i znatiželjno promatrala su papir, kao i okolinu dok se vjerojatno pitala od koga je ovo. Ali bio je tako dobro prikriven, u krošnjama stabala, promatrajući njezinu reakciju.

„βρήκε τα χρώματα για να τον ζωγραφίσει όταν ο κόσμος τον είχε αφήσει γκρίζο(pronašla je boje da ga oboja kad ga je svijet ostavio sivim).”

Njezin glas tekao je zajedno sa potokom, dok se smijala citatu
kojeg je našao u knjizi koju je nedavno čitao.

„Predivno.”Pomilovala je papir, dok je njezin tihi glas odjekivao šumom. I znao je. Učinit će to opet. I opet. Sve dok mu to ne bude dovoljno, sve dok ne bude želio više.

Okrenula je papir s druge strane i urednim, raskošnim rukopisom napisala:

„μαγεία συμβαίνει όταν η ψυχή ερωτεύεται τα όνειρα(magija se događa kada se duša zaljubi u snove).

Papirić je sa sramežljivim smiješkom dala vrani, prošaptavši:

„Mom predivnom poetičaru. ”

***

Svaki dan dobivala je te nepoznate, male papiriće s predivno napisanim citatima, ulomcima iz poezije koje je
voljela. I, iako joj je bilo pomalo sumnjivo sve ovo, nije se usudila govoriti majci. Imala je osjećaj da će tada sve ove čari, neznanje i uzbuđenje nestati. Imala je osjećaj da ju netko promatra, ali začudo, bilo je ugodno. Kao da je sa obitelji.