Dubine pakla: Buđenje usnulog vladara✔

Chapter 6: Naše duše su postale jedno

Otvorila je oči, no nije mogla vidjeti ništa. U mraku je pipala prostor ne
bi li se orjentirala i pobjegla s ovog mračnog mjesta.

Ubrzo je napipala nešto čvrsto, te
se ustala, oslanjajući se na visoku figuru, ne shvaćajući da je živa osoba s ogromnim podmuklim osmjehom
na licu koja samo čeka njezino shvaćanje.

„Jesi li napokon uspjela?"Kada začuje tihi šapat, trgne se iz strančevog stiska, shvaćajući da nije stvar.

„Što?"Spetljala se raširenih, staklastih očiju zbog čega ga je podsjećala na neodoljivu lutku.

Kada se ponovno odigla sa prašnjavog poda, raširila je ruku koja je zasvjetlila istog trenutka kada je progovorila prastarim jezikom, osvjetljavajući prostoriju. Prvi put vidio ju je iz bliza, zbog čega je njegova duša doživjela nepoznat šok. Zasvjetlio je i on, iako zbog drugačijeg razloga, raširivši ruke i otvorivši usta zbog tako čudne pojave. Kao da je letio iznad površine, a nešto u njemu govorilo je: moja, moja, moja...

Kada je vidjela njegovu pojavu, dogodila joj se ista stvar. Dahnula je zbog nepoznatog osjećaja čežnje koju je osjećala onog trenutka kada je susrela njegove olujne oči. Nesvjesni svega, uhvatili su se za ruke, zaklopivši oči od blaženstva koje je obuhvatilo njihove duše i tijela koja su bile samo ljušture u usporedbi s onim što je bilo unutra. Nepoznate zlatne niti božanstva putovale su iz njihovih prsa u ruke koje kao da su međusobno prenosile nekakvu čudnu silu. Kada je svjetlost nestala, naglo kako se i pojavila, u čudu su promatrali jedno drugo u mraku koji je prvobitno obitavao prostorijom. I znao je, kao i ona. Njihove duše su se spojile i postale jedno. Sada je shvaćala. Sada je osjećala. Vidjela borbu koja se odvija u njemu, kao da nikada ne namjerava prestati.

Bilo je čudesno... Polako je otvarala i zatvarala oči pokušavajući se naviknuti na sve te nove osjećaje koji su živjeli u njoj i tekli njezinim venama. Osjećala se ispunjeno. Nikada življe. A on, kao da je osjećao sve ovo, hipnotizirano je zurio u njezine oči, još uvijek ozbiljan, kao da shvaća što se upravo dogodilo. Ona nije znala. Pretpostavljala je, ali uvjeravala se u drugačije. Sve je isplanirala. Stranac nije mogao tek tako oteti njezinu dušu, bez pitanja, bez... Bez ljubavi.

Ali, opet nasmijala se blago, u zanosu, osjećajući se potpuno obuzeto. Ovo u njoj... Bilo je previše. Previše lijepo, previše nedodirljivo. Nije mogla podnijeti količinu svega koja je kolala u njoj prijeteći da eksplodira i nestane u tami, kao da nikada nije ni postojala. Kada osjeti strančeve ruke na sebi, shvati da je ponovno utonula u blaženi san, ne osjećajući hladan pod na koji je trebala pasti.

Moj, moj, moj... Zauvijek.

Govorilo joj je prije nego je potpuno izgubila svijest.

***

Kada se ponovno probudila, ispod sebe je osjetila mekanu, toplu postelju, koja kao da je milovala njezino umorno tijelo. Ustala se, ogledavajući se u prostoriji. Na stolici ispred ogromnog crnog kreveta sa zatvorenim šatorom oko drvenih drški sjedio je stranac, polako ispijajući tamno crvenu tekućinu, zamišljeno zagledan u nepoznatom pravcu, dok su mu crne vlasi kose stršale iznad svježe orošenog čela, na kojemu je bila vidljiva mala bora zbog nervoze koju je vješto prikrivao negdje duboko u sebi.

Oprezno je provirila kroz šator, promatrajući ga sve dok ju nije primjetio. Virilo joj je samo lice, znatiželjna, sjajna pogleda i rastvorenih usana koje su drhtale zbog nesnosne hladnoće u prostranoj prostoriji. Vidjelo se i nekoliko srebrnih pramenova kose koji su stršili u tami zbog vremena koje je provela nemirno se koprcajući u krevetu, dok je bila u dubokom snu.

Nešto u njezinom pogledu tada se promijenilo. Snenosti je nestalo, a zamjenio ga je bijes i unutarnja borba. Hrabro je ustala iz kreveta, otkrivajući svoje svijetlo plave halje, sada tamnije nijanse zbog prašine na kojoj se nalazila do maloprije.