Dubine pakla: Buđenje usnulog vladara✔

Chapter 11: Krunidba

Tako lakim, a tako teškim koracima ulazila je u prostoriju koju su osvjetljavale svijeće čiji su žuti plamenovi s primjesama narančaste drhtali od straha kao i njezina unutrašnjost. Duboko je uzdahnula, osjećajući ogroman strah zbog ove grozne haljine obojane krvlju. Njezina kosa bila je ispletena u opuštenu pletenicu čiji su srebrni pramenovi milovali njezino lice rumeno od neugode. Iza desnog uha nalazila se crna ruža koja je ostavljala tragove pepela na njezinom bijelom, izloženom vratu.

Vidjela je stolove ispunjene kojekakvom hranom i ukrašene zlatnim svjećnjacima, a tek nekoliko metara od nje nalazio se izvor plavičastog sjaja koji je svojim dubokim, misterioznim plavetnilom osvjetljavao mračni strop čiji je kamen bio jasno izrezbaren događajima, ljudima i djelićima povijesti koji su bitni za čovječanstvo i božanstvo. U vodi nalazile su se tri crne ruže slične onoj koju je ona imala. Nije shvaćala o čemu se radi, ali izgleda da će ubrzo vidjeti. Na kraju, njezin vidokrug ispuni Hadova proračunata pojava koja je veličanstveno sjedila na tronu sačinjenom od crnih šiljaka ispred kojeg se nalazio najveći stol koji je bio namijenjen za njih dvoje. Crnu kosu ukrašavala mu je kruna čije je sivilo bilo ukrašeno sitnim crvenim kristalima koji su blještali ispod crnih šiljaka čija se oštrina završavala na vrhu. U ruci je dostojanstveno držao svoj dvozubac oko kojeg se kovitlala tamna magla u obliku gotovo nestajućih oblaka. Sivilo njegovih očiju koje ju je prije podsjećalo na duplje nemilosrdnih, morskih pasa, sada se činila manje mrtvo. Osmijeh mu nije dopirao do usana, unatoč blještavilu očiju koje su odavale njegovu zabavljenost i neizvjesnost sljedećih događaja.

Mogla je danima opisivati njegovu pojavu.

Krutu, a misterioznu.

Nemilosrdnu, a razumnu.

Tužnu, a hladnu.

Opasnu, a sigurnu.

Mrtvu, a... Živu.

Dok je tihi, tužni plač violina odzvanjao prostorijom, suprotno zlokobnoj, a opet veseloj atmosferi, ona je sjedala na svoje prijestolje ukrašeno čarima proljeća, ni ne usudivši se pogledati u svog čudnog supruga.

Ubrzo, ceremonija je započela. Promatrala je sva ta čudovišta, neka sakrivena iza crnine kapuljača, a neka prijetećih osmijeha koji su izražavali njihovu ružnoću. Dahnula je od iznenađenja kada joj je tihim šaptom naredio da uzme svoju ružu i ustane sa prijestolja. Mršteći se, učinila je ono što joj je rečeno, primjećujući da i on ima svoju ružu. Kada je stao ispred nje i svoje blijede, žuljevite ruke prislonio na njezine oznojene, prislonio je svoju ružu na njezinu. Kada su došle u dodir jedna s drugom iz njih je počela isijavati čudna, prigušena svjetlost zbog čije su se topline crne latice pretvorile u nestajući sivi trag pepela. Čula je tuđe, zgrožene vriskove, ali bila je previše usredotočena na predivnu pojavu koja se brzinom svjetlosti odvijala ispred nje. Svjetlost se oblikovala u predivna, uvijena slova koja su lebdjela u zraku prvih nekoliko sekundi, a onda se ponovno vratila u svoj prvobitni skupljeni oblik, u jednom trenutku ovijajući se oko nečega unutra, dolazeći do najvećeg stupnja svjetla do sada. Tada je sve nestalo i prostorija je ponovno bila mračna, a tamu su gušili slabi obrisi plamenova sa otopljenih svijeća.

„Aeterna caritate”

U kutku njezinog uma odzvanjalo joj je kada je donekle došla k sebi.

„Što je ono značilo?”Bila je zbunjena.

„Aeterna caritate? ”Napravio je pauzu, promatrajući njezine oči.
„Vječna ljubav. ”Odgovorio je bez ijedne emocije, našta je ona iznenađeno dahnula.

Nije joj ostavio vremena za razmišljanje, već je odmah uzeo prstenja koja su bila plod svjetlosti čiji se trag još uvijek nazirao u zlatnim krugovima koje su jedno drugome stavili na prste.