Priča o Hadu i Perzefoni.
Grčkom Bogu koji ju je volio iskreno i duboko, a zbog tame u sebi to nije mogao pokazati. Hoće li onaj koji u sebi nosi toliko grijeha i tuđih duša uzeti i njezinu, neiskusnu i punu života?
Kora je, kao mladica, živjela bla...
„Vratite mi moju kćerku!” Divljački je urlikala, dok su je nosili sivi oblaci. Nebo se smračilo, a poplava je uništila ljudski svijet svojim divljim valovima. Na mjestu na kojem se nalazila sada je zavladalo potpuno sivilo. Polje Krvavog Cvijeća više nije postojalo. Nestalo je, nemilosrdno progutano u vatri.
„A vi! Bijednice jedne, sramote božanskog postojanja! Oteli su vam moju Koru ispred nosa! Ovo je vaša kazna!” Od njezinih toplih smeđih očiju nije ostao ni trag, a zamijenila ih je crna.
Režala je, divljački zamahujući žuljevitim rukama što su se njihale žestoko poput granja drveta pred oluju.
Tada, preplašene nimfe pretvori u ružne nakaze sa ribljim repom umjesto nogu i pošalje ih u najmračnije dubine Aheronta, rijeke boli. Tamo gdje život ne postoji, a vlada samo crnilo koje se trenutno nastanjivalo u njezinoj gnjevnoj duši.
Devet dana hodala je bez hrane i pića, očajno tražeći svoju zalutalu miljenicu. Dok je zadnjeg dana umornih nogu tragala po pustinji, dok je s njezinog naboranog čela kapao krvavi znoj, onesvijestila se, a zadnje što je vidjela bila je zasljepljujuća sunčeva svjetlost i plave oči nasmiješenog muškarca.
Kada se probudila, nalazila se u hladu pustinje, a ispred sebe zatekla je nešto vode i voća u zasebnim drvenim zdjelicama.
Tada osjeti nečiji pogled na sebi i osvrne se, nebili pronašla posmatrača, no njemu ni traga. Sunce je zasijalo svojom punom snagom kada je podigla svoj umoran pogled na njega, i tada je shvatila otkud te poznate plave oči.
„Apolone, bože sunca i života, molim te pomozi mi da pronađem svoju kćerku koju je nemilosrdno oteo meni nepoznat čovjek. Očajna sam. Ona je sve što imam.”Glas joj je zazvučao hrapavošću, pa je popila malo vode, suznim, ali ponosnim očima pogledavši u božanstvo.
„Znam gdje je tvoja kćerka. ” Tim riječima obasjao je njezino srce. „Pozvala je moje sunce u Podzemlje. Iskreno, ljut sam na nju. Uništila bi ga da je malo duže ostalo na tom gnjusnom mjestu. ” Glas mu je bio melodičan i da mu oči nisu potamnile za nijansu, uopće ne bi primijetila da je ljut.
„Molim?! U Podzemlje? Had će ju uništiti, ona neće to izdržati, ona je krhka i nježna! Tko zna što taj luđak želi od moje najljepše ruže.” I tada brizne u plač i ponovno nastanu poplave, silovit vjetar odnosi kuće, a iz zemlje izađe crni korov koji oživi i svojim smrtonosnim stiskom usmrti slučajne prolaznike. Vrištali su dok se poput zmija ovijale oko njihovih tijela, a kada više ne bi mogli izdržati bol - zatvorili bi oči i njihovo postojanje bi završilo na ovome svijetu.
Kada je sve završilo, Apolon je još uvijek bio tu i nervozno grickao usnicu kao da se spremao reći nešto.
„Govori. ”Strogo je odsjekla nakon nekoliko trenutaka smrtne tišine.
„Mislim da otmica nije jedini problem. ”Sporo je izgovarao tu rečenicu, oprezno promatrajući Demetrinu reakciju.
Približi joj se, te stavi palac na njezino čelo. Više nije bilo ni pustinje, ni sunca. U vodi su plutale ruže božanstava koji su već stupili u sveti čin kao što je to brak. No, izvor je postao bogatiji za još jednu ružu. Bila je tamnija od ostalih i imala više trnja od ostalih. I tada je shvatila.
Oni su stupili u brak. Njezina kćer i bog Podzemlja su stupili u brak.
A/N
Apolon:
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Hej ljudi, oprostite što jučer nije bilo poglavlja. Pošto je ovaj bio kratak, za desetak minuta izbacujem duži za nadoknadu. Ovim poglavljem sam vas htjela malo uputiti u stanje koje se odvija na površini, jer ipak se ne može sve vrtjeti oko Podzemlja😉.
