Suđenje

4.3K 179 15
                                    

"Pozivamo poslednjeg svedoka, Auroru James Vasilevski."

Hladan glas koji je izgovorio moje ime sa druge strane debelih drvenih vrata odzvonio je u mojoj glavi poput hiljadu zvona. Pripremala sam se šest meseci za ovaj trenutak i neću ga ispustiti, ne smem da bežim. Dužna sam ljudima koje volim, zaslužuju pravdu. Neka sam prokleta, zaslužujem je i ja. 

"Snažna si, možeš ti to", uzdahnula sam dok sam samu sebe tešila nežnim rečima, "Uspela si da organizuješ prvi rođendan svog sina i zato se potrudi da ga ne uništiš." 

"Gospođice James", pomoćnici mog advokata koji su me okruživali su mi uputili zabrinute poglede, "Želite li da se povučemo?" 

"Nema nazad", uputila sam im slab osmeh koji je bio dovoljan da otvori vrata koja su me delila od čoveka koji je zauvek ostavio ružan ožiljak na meni, podsećajući me na okrutnost kojom mi je uzeo sina. 

Koračala sam uz drvene stepenice spustivši se na stolicu koju je ugrejalo previše svedoka pre mene, podplaćenih ili ne. Spustivši ruku na srebrni krst uklesan na knjizi koju su mi pružili, smogla sam snage da pogledam zlo u oči. Sedeo je ispred mene, vezanih ruku i puštene zlobe, osmehujući se dok mu je pogled odmeravao svaki deo moga lica, siguran u pobedu, pokazivao je i više nego što je smeo. 

"Zaklinjete se da ćete govoriti samo istinu i ništa sem istine?", službeni glas pored mene odmeravao je moje lice potpuno drugačije od lica čoveka koji mi je ubio dete. 

"Zaklinjem se", postoji ta mala činjenica koja pišti svima u glavi, podsećajući ih da mi je muž advokat, zato nisam dobila talas iznenađenja na službeni glas i prikrivene varnice u očima, učila sam od najboljeg. 

Znala sam da sam uradila pravu stvar gledajući ponos u očima Lava koji je ustajao zakopčavajući sako. Blagi osmeh je preleteo preko mog lica rastuživši porotu, u njihovim očima sam bila povređena žena koju je upravo ovaj advokat spasio sa ivice smrti, on je u njihovim očima bio moja slamka spasa. 

Moje oči su videle čoveka koji me je naučio lukavom rastuživanju porote dok je on u mojim očima video odraz svoje želje za osvetom. Iako još zvanično nisam bila Mayakovsky, poštovali smo ista pravila uvek se vraćajući na prvo, porodica je bezuslovna.

"Gospođice James", Lav je prilazio sudiji upućujući svoje zvanične reči meni, "Dali ste nam dozvolu da izvadimo listu vaših poziva koji su se desili 26. aprila?"

"Jesam." 

"Recite nam više o tome", Lavova ruka je skliznula niz ivicu mog stola i vratila mi snagu koju sam naglo gubila. 

"Prvo se Nikolai javio, osoba koja je zvala je ćutala", moj duboki uzdah više nije bio gluma, "Drugi put sam se javila ja, Filip mi je pretio", pogledala sam vezanog čoveka gubeći dah, "Dalje već znate." 

Nisam bila sigurna zašto porota tako tužno uzdiše ili iz kog razoga Nikolai drhti u prvom redu, ovo je priča koju su čuli hiljadu puta, karta emocija je iskorišćena. Zbunjeno sam posmatrala salu za suđenje ne primetivši u kom trenutku mi je Lav dodao svilenu maramicu. Osmehnuvši se osetila sam koliko su mi obrazi mokri, zaslepljena mržnjom prema čoveku koga vidim prvi put posle šest meseci, nisam primetila trenutak u kom su me oblile suze. 

Prvi put nakon toliko vremena sam zapravo sebi dopustila strah koji je dozvolio suzama da me obuzmu. 

"Pauza od deset minuta", čekić iza mene je učinio da svi ljudi ustanu i masovno trče ka vratima, polako sam izlazila kada su me opkolili Nikolai i njegova braća. 

"Još samo malo ljubavi", njegove ruke su bile snažne i pune ljubavi ali je ono što mi treba pružao glas čijeg vlasnika nisam mogla da vidim. 

"Udavićete je, razlaz", Viktorya je vikala na svoju braću kada mi se Gina bacila oko vrata. 

"Dobro si ljubavi?", držala mi je glavu strasnije nego Nikolai i njene proklete tamne oči su mi ušle u dušu izazivajući smeh. 

"Biće dobro nakon što je izvedemo iz ovog legla loših vibracija", Vika je samouvereno klimnula glavom ne osvrćući se na poglede koje su razmenila njena braća. 

"A onda ćete metlom da joj očistite auru?", Petar je podigao obrve postavljajući papire kao štit od snage koju je posedovala njegova sestra. 

Shvatajući na kakvom smo mestu, nije dobio čvrgu već samo upozoravajući pogled koji ga je obavestio da batine slede. 

"Gina, Nick je tu?", Nikolai je presekao tenziju svoje porodice okrećući se ka mojoj najboljoj drugarici. 

"Idem da spakujem papire", ne pokušavajući da sačeka odgovor Lav je otišao od nas ostavljajući Genevieve otvorenih usta. 

"Šta to bi?", Petrove podignute obrve i moje začuđeno pitanje su očigledno bili veoma zabavni Viktoryi koja je pala u trans smeha odvlačeći Ginu sa sobom nakon čega se soba ponovo napunila ljudima puštajući da se moje telo ponovo napuni strahom. 

 Slušala sam kako se smenjuju glasovi advokata vođeni tek sa po par mojih reči i gubila sam se u njihovim ravnim zaključcima, čovek preko puta mene je ubica i silovatelj, želim da pati. 

"Sedam godina", reči su me probudile iz transa u koji me je bacila mržnja. 

Ubio je deo mog bića i dobiće samo sedam godina? 

Ljudi su se razilazili i gledala sam strah u Filipovim očima dok su ga odvodili ka uskim vratima koja su vodila daleko od sudnice. 

Ubio je deo mog bića i dobio je samo sedam godina. 

"Aurora, ljubavi", nisam primetila kada su me Nikolaieve ruke držale poput najčvršćeg čelika, "Idemo kući, Igor je već dugo sa bebisiterkom." 

Znao je da me je ubedio jednom jedinom rečenicom, naš sin je sam. 

Dakle, ljudi, sutra dobijate poslednje poglavlje moje priče. Za mene je bilo prelepo iskustvo i definitvno ću ga pretvoriti u nastavak. Smatrate li da zaslužuje nastavak?

Kakvo je vaše mišljenje o Okrutnoj moći koju ćemo od sutra zvati završenom?

OKRUTNA MOĆWhere stories live. Discover now