Naše zvezde su bile u Londonu

6.1K 268 19
                                    

Budi me miris kafe i zvonjava interfona. Ko jebeno misli da zvoni u.. bacam pogled na sat, jebote. Jedanaest ujutru. 

Brzo ustajem iz kreveta i hladan vazduh mi se spušta niz telo dok tražim svilenu kućnu haljinu, kao da može da me zaštiti od hladnoće. Nisam ni sigurna zašto je ovako hladno i.. gde su svi?

Ubeđena sam da sam zaspala na Nikolaiu uz zvuke Gine i Nicka iz susedne sobe, bilo je odvratno, kunem se. 

Ding dong. 

"Idem!", vičem već vidno iznervirana i svesna da ne mogu da me čuju sa trećeg sprata. Još se nisam navikla da imam celu zgradu i stvar sa poštarima i svim zaposlenim ljudima me ubija. 

Znam da je ponedeljak i očekujem poštu, par dana ću raditi od kuće, zbog povreda, traume i tih sranja, tako je bar Nikolai rekao. Nisam sigurna zašto ga slušam poput kučeta, stvarno nisam. 

Pritiskam dugme koje otključava vrata ka zgradi i čekam da mi zazvoni sistem koji javlja da je pošta u sandučetu, ne mogu da se sada viđam sa ljudima. Izgledam poput smrti i mirišem na vodku.

Čujem da se umesto zonjave sistema otvara lift koji vodi ka dnevnoj sobi. 

"Nik", uzdišem i nosim svoje telo sa flašom soka od narandže ka njemu, "Mislila sam da si otišao ranije."

"Vratio sam se ranije."

Moje oči se susreću sa tamnim senkama na glavi moje prošlosti, to više nije čovek. Jebeno sam pijana i vidim duhove. 

"Mrzim mamurluk", sedam na svoju kožnu fotelju i žmurim čvrsto čekajući da avet nestane, "Jebeno sam preterala."

"I pre si imala takve scene? Ako se dobro sećam?", osmehuje mi se poput predatora dok mi prilazi sa leđa i spušta ruke na moja ramena. 

"Kako je ovo moguće?", moje telo trese parališući strah dok osećam njegove šake na svojoj koži. 

"Moguće šta?", smeje mi se dok spušta usne blizu mog vrata, "Da ljubav tvog života stoji na korak do tebe? Želiš to."

Njegove reči me plaše i ranjavaju i želim da se pomerim. Zašto nisam otišla na posao? Ustajem sa fotelje i okrećem se ka njemu, moram da izgledam neustrašivo, jednom je iskoristio moje slabosti protiv mene, to se ne sme ponoviti. 

"Šta želiš od mene Filipe?", hladnoća u mom glasu se može opipati, poput ledenice.

"Tako se ne dočekuju stare ljubavi i ljudi kojima smo dali sebe", nije povređen, zabavljen je.

"Uzeo si šta si hteo, nemam ništa za tebe", odmahujem glavom a onda gledam u pravcu lifta, "Vreme je da odeš."

"Želiš da odem?", prilazi mi i nežno spušta ruku na moj vrat, pokušavajući da svojim pogledom zarobi moj.

"Da", moj glas je slab i promukao, plačan. 

"Lažeš sebe ljubavi", osmehuje mi se a onda podiže moju glavu ka svojoj, čvrsto je držeći. 

"Skloni svoje šape sa mene", režim poput povređenog kučeta, bolno. 

"Dotrčaćeš mi", osećam hladne usne na svojima i potom nestaju. Kao da me nikada nisu ljubile, ponovo. 

DESET GODINA PRE 

Trčim kroz park jer znam da je tamo i znam da me čeka. Neće se naljutiti zato što kasnim, ja sam ta koja je ljuta jer gubim vreme sa njim kasneći.

Sat vremena.

Zaustavljam se i vidim visoku siluetu kako ustaje sa klupe i kreće ka meni. Sunce pada niz njegovo izvajano telo i osmehujem se kada vidim da žuri da dođe meni. 

"Opet si obukao taj odvratan duks Liverpoola", govorim reči koje ne mislim dok me njegove ruke obavijaju svojom nežnošću i udišem njegov miris kao da mi je poslednji a ne prvi put.

"Nije odvratan", osmehuje mi se dok sklanja kosu sa mog lica, "Voliš ga." 

"Dobićeš batine zbog njega", sedam na naslon klupe i gledam kako staje naspram mene, "U Londonu si, ne u Liverpoolu." 

"Ni prva ni poslednja tuča", sleže ramenima kao da govorimo o ceni flašica za vodu. 

Njegove reči bude nagon koji me tera da želim da mu udarim šamar ali zraci sunca koji prolaze kroz njegovu tamnu kosu mi odvlače pažnju. 

Bes se pretvara u očajanje koje želi da ga ljubi, baš na ovoj klupi. 

"Ti si takav kreten", uzdišem i skrećem pogled u nadi da će priroda parka ugasiti moju želju za prirodom ovog huligana ispred mene. 

"Nemoj da ideš u školu danas", seda pored mene i osećam toplotu njegovog tela. 

"To nije moguće", gledam ka i osmehujem se, "Neki ljudi imaju velike planove." 

"Oh, misliš na Liverpool - Arsenal utakmicu sutra?", smeje se i želim da ga pogodim u glavu nečim. 

Zato što ne razmišlja o svojoj budućnosti, zato što se smejem ovako glupoj fori. 

"Fakultet političkih nauka za dve godine", zna da želim da budem novinar i smatra to trošenjem dragocenog vremena, trošenja reči na političku cenzuru. 

"Ti si hodajući mentalni teret", osmehuje mi se i ustajem sa klupe. 

"Niko mi nikad nije rekao lepšu stvar", spuštam ruku na svoje srce dok sarkastično brišem nepostojeće suze. 

"Idemo mala", staje ispred mene i uzima me za ruku.

Taj dodir, beznadežno dečiji a opet voljeno odrastao, probudio je moje telo i moja osećanja. 

"Gde?", niko nije umro zato što jednom nije otišao u školu, bar mislim. 

"Do zvezda", dramatično ponavlja kliše frazu iz Titanika dok me vuče za ruku za sobom. 

"Očajan si", smejem se i ubrzavam korak.

"Nisi još ništa videla", spušta svoju ruku i shvatam da želim da idem sa njim, bilo gde, pa i do zvezda. 

SADAŠNJOST

Padam na pod dok gledam leđa čoveka koga sam volela i koji me je slomio. 

Maše mi bezbrižno dok se vrata lifta zatvaraju, kao da smo se rastali u ljubavi. 

Hladan pod ispod mene hladi moj um i padam u podnožje tame, ponovo. Osećam nokte na svojoj koži i suze na svojim očima. Kako je moguće da je i dalje tu? Da postoji? Da je živ?

Naše zvezde su bile u Londonu, on je upravo ugasio moju, u New Yorku. 

Ponovo.



OKRUTNA MOĆWhere stories live. Discover now