Slom

4.1K 189 13
                                    

 26. april, noć

Ugasila sam motor ispred velike vile čija je adresa svetlela na ekranu mog telefona. Imala sam još deset minuta pre nego što utrčim u svoju noćnu moru, obavestio me je da moram biti tačna. Duboki uzdah je povukao sa sobom tihi jecaj i unutrašnjost automobila je postala siva dok su moje suze padale na skupocenu kožu zahvalne staklu koje je zaustavljalo jecaje. 

Brzim pokretom ruke sam sklonila adresu sa svog telefona i nisam sigurna ko je naređivao mojim rukama ali su prsti jurili kroz galeriju dok se nisu zaustavili u najbolnijem momentu. 

Oči su preletele preko slike pre nego što su je suze pretvorile u mutnu mešavinu boja. Čak i u tom slepom vrtlogu tuge mogla sam da razaznam Nikolaievo lice. Bili smo srećni.

Osmehnula sam se dok je bol ponovo streljao u srce, pristala sam da budem deo Mayakovsky porodice a on je saznao da ću u tu porodicu uneti još jednog člana. 

Sreća. 

Moje razmišljanje je naglo prekinulo otvaranje ograde koja je skrivala vilu i obrisala sam suze paleći motor. Ako iko treba da vidi moj bol, to neće biti Filip. 

Izašla sam iz auta i krenula ka gepeku kada je moju nameru prekinula crnokosa žena obučena u najnoviju liniju Chanela, osmehujući mi se dok je odmeravala trenerku koju sam nosila na sebi. 

"Nisi obučena da impresioniraš", smejala se dok je prislanjala hladan metal na moj vrat, "Otključaj gepek."

"Da impresioniram koga? Kurvu i zločinca?", bes u njenim očima me je ohrabrio kada joj je pažnju privukao lagani zvuk otključavanja gepeka. 

Potrčala je ka novcu ne propustivši priliku da me nasilno gurne pištoljem uz auto, čula sam da je težina torbe lupila na pod a onda su se ubrzani koraci vraćali meni. 

"Trudnice ne bi trebalo da nose teško?", podigla je obrvu dok je puštala da joj pogled luta niz moje telo. 

"Verujem da si grozna majka ako ne znaš za tu činjenicu", mozak mi je radio dvesta na sat i negde u njegovoj sakrivenoj fioci je zapištala činjenica da ova žena želi da poturi Nikolaiu dete, "Osim ako dete uopšte postoji?"

Poslednja misao koju sam izrekla naglas je učinila da strah preleti preko njenih očiju i istina zasvetli u mojim. Dete nije ni postojalo, a ako jeste, onda nije njeno. 

"Ponesi te torbe", hladan metal je opet bio prislonjen na moju kožu i počela sam da zaboravljam na njegovu hladnoću. Osećam kako mi se ivice kaiševa koji nose milione urezuju u prste dok hodam preko mermernih stepenica vile ne osvrćući se na njenu lepotu. Na ovom putu je osećaj za estetiku u meni odavno mrtav, jedini osećaj koji postoji je onaj za preživljavanjem, za životom. 

Dugačak hodnik pun mraka kroz koji sam išla sa mršavom crnokosom ženom se okončao otvaranjem grandioznih gvozdenih vrata velike sobe na čiju se svetlost moje oči nisu navikle. Zaslepljenost svetlom i preopterećenost torbama su probudile moje telo koje nije imalo snage da se pomera, ispruživši prste čula sam da je novac dotakao pod. 

"Maria", glas je bio neodobravajući ali se veoma zabavljao, nisam morala da pogledam osobu da bih znala kome pripada, "Ne želimo da ubijemo našu prelepu gošću pre nego što ispuni sve naše zahteve." 

"Moj zahtev je tu", ženski glas je postao ne samo zao već i smrtan, otrovan, "A ubeđena sam da tebi nije problem da jebeš njen leš, Hitklife." 

Nakon poređenja čoveka koji je iskopao leš svoje ljubavi i ovog koji stoji ispred mene spreman da me ima po svaku cenu, moja krv je stala, sleđena. Mrtvilo mog bića propratilo je gromoglasno zatvaranje vrata i zvuk rajfešlusa koji se brzo otvarao. 

OKRUTNA MOĆUnde poveștirile trăiesc. Descoperă acum