Oružje

4.3K 212 3
                                    

"Samo se spusti polako", čula sam povik iz dna planine, "I nemoj da sletiš na glavu!" 

"Hvala ti na upozorenju ljubavi!", viknula sam kada sam se jednostavno bacila niz strmu planinu prekrivenu snegom. 

"Aurora ideš prebrzo", Lav je viknuo okrećući se ka Nikolaiu, "Niki ide prebrzo!"

"Aurora uspori", čula sam paničan Viktoryin glas dok sam letela niz strmu planinu naginjući se prednjem delu skija, a onda sam se pretvorila u loptu za kuglanje i oborila sve kegle ispred sebe. 

"Uh, mislim da sam slomila nešto", ležala sam u snegu i gledala nebo sa kojeg su se spuštale nežne pahulje. 

"Meni nogu, Lavu lakat, Viktorya?", Petar je viknuo svoju sestru koja se nije odazvala, "Nju si ubila."

Nežan smeh se prolomio planinom kada nam je Gina prišla. 

"Stvarno si odlučila da pobiješ Ruse?", Gina se iskezila Lavu kada ju je pogodio grudvom. 

"Aurora!", Nikolaiev uzvik mog imena je prekinuo odgovor koji sam želela da uputim Gini. 

Glas mog verenika je bio poslednje što sam čula, poslednje što sam videla je skija koja sa moje noge pada velikom brzinom ka mom licu. 

2 sata kasnije

"Misliš da će doći sebi do ujutru?", šapat je dopirao iz mog desnog uha. 

"Udarila ju je skija, ne malj", neogodovanje je prešlo u desno. 

"Bitno je da diše", ženski glas se složio sa desnim glasom. 

"Bolje da na kratko odnesemo ovo ogledalo?", šapat iz daljine je privukao pažnju mog mozga. 

"Da, u pravu si", čula sam oklevanje, "Daj da ti pomognem da ga odneseš." 

Magla ispred mojih očiju je bila gusta kada sam proškiljila kroz njih i nije se puno razbistrila tokom napora da širom otvorim oči. 

"Gina?", nažalost, bilo je vreme da porodica Mayakovsky sazna moju tajnu. 

"Aurora!", čula sam užurban uzvik kada je moj glas prelomio šuškanje ukućana sa kojima sam provodila ovu zimu, "Budna si."

"Gina, am.. Ne vidim ništa", nisam mogla da vidim ali sam osetila uplašene grimase Mayakovsky porodice, "Znaš šta da mi doneseš." 

"Oh da, naravno", čula sam kako stopala trče od mesta na kome sam ležala i osetila kako se krevet udubljuje nakon što je neko seo pored mene. 

"Dušo da zovemo doktora? Možda može da ti spasi vid?", Viktorya je pokušala da bude nežna prema mom slepilu kada sam čula Nikolaiev zabezeknut uzvik. 

"Slepa je od udarca?", uzeo mi je ruke u svoje i tužno ih poljubio, "O Bože." 

"Možda je to Bog pomilovao", Lavov glas je odavao trunčicu humora i mogla sam da osetim strele koje su ostali ispalili iz očiju kada je dodao, "Dobro, ćutim." 

"Zašto?", sada je panika prešla u moj glas, "Kako izgledam?" 

"Prelepo, kao i uvek", Petar je seo sa moje druge strane i nežno mi potapkao ruku, kao da me teši. 

U trenutku kada sam zapravo počela da se brinem zašto me svi gledaju kao da mi fali pola glave Gina je donela još jednu muku. 

"Bile su na dnu kofera", viknula je kada mi je spustila futrolu u krilo, "Jedva sam ih našla." 

"Aurora šta je to?", Nikolai je podigao obrvu dok je prikrivao osmeh. 

Uzdahnula sam i iz čvrste futrole izvadila tanak srebrni okvir, spustivši ga na svoj nos mogla sam čisto da vidim Nikolaievu već modru facu od smeha. 

"Zašto mi nisi rekla?", vikao je dok se nekontrolisano smejao sa svojom braćom. 

"Šta?", prevrnula sam očima dok sam se osmehivala slušajući njegov zarazan smeh. 

"Da si štreber", izkezio mi se dok je sedao u moje krilo, kao da je dete a ne čovek od tonu. 

"Nikolai uh", nasmejala sam se dok sam stavljala ruke oko njegovog struka,"Ne budi životinja."

"Dosta zajebavanja, neko mora otići po namirnice", Viktorya je srećno gledala svoju braću, "Ili ćemo umreti od gladi?" 

"Ja trčim po jaknu", Gina je viknula dok je trčala uz stepenice. 

"Sad je moj red", Lav je potrčao za njom, "Da se nisi usudila Genevieve."

U jeku žurbe i smeha nisam ni primetila kada su svi izašli iz sobe i kada se Nikolai ušuškao pored mene, nežno me je poljubio u vrat i probudio iz sanjarenja. 

"Zašto ste sklonili ogledalo?", moje pitanje ga je skroz zbunilo. 

"Am..", pogledom je prešao preko mog lica, "Mislim da je bolje da te ne lažem, lice ti je užasno."  

Njegove reči su mi zaustavile dah i panika mi je oduzela govor. 

"Ali nije ništa što neće zarasti", Nikolai je brzo dodao pre nego što je istrčao iz sobe da bi se vratio sa ogledalom u rukama. 

Gledala sam svoje lice i nisam mogla da govorim, samo sam blago otvorila usta na slap plave kose koji je bio svuda oko ogromne modrice koja se pružala niz čelo, nos i bradu. Ogrobotina na čelu je još bila sveža i mogla se videti krv.  Nežna svetlost okvira je bila potpuni kontrast tamnoj masnici na mom licu i ne znam zašto ali.. nasmejala sam se. 

"Molim te reci mi da nis poludela", Nikolai se slabo osmehnuo dok mi je gledao lice. 

"Stvarno sam ružna", klimnula sam glavom i spustila ogledalo. 

"Dobro je da si bogata", namignuo mi je kada je spustio glavu u moje krilo, "Inače bi bila i sama." 

Smeh koji je tada izašao iz mojih usta je bio ravan udarcu jastuka koji je pao na Nikolaievu glavu. 

"Veštice", smejao se dok je rukom pokušavao da mi otme jastuk koji je nekako ipak završio u njegovim rukama. 

Kada sam bila spremna da uzmem drugi jastuk i vratim se u borbu Nikolaievu spremnost je prekinuo iritantni zvuk telefona. 

"Sekund", obukvatio je moje zglobove svojim jednim dlanom da bi sprečio podmukli napad kada se javio na telefon, "Mayakovsky." 

"Molim?!", njegov uzvik je odvukao moje misli od namere da ga nateram da dahće u slušalicu. 

"Šta se desilo?", podigla sam glavu i pogledala ga u oči kroz koje je grmeo bes, "Nik." 

"Žao mi je Aurora", nije me ni pogledao dok je spuštao telefon u džep, "Ali Filip je jebeno mrtav, ubiću ga." 

Spustila sam svoj dlan na njegovu bradu i osetila blago bockanje kada sam mu podigla glavu tako da mu se lice susretne sa mojim. 

"Onda dozvoli da ja budem oružje koje će da zada smrtni udarac."


OKRUTNA MOĆWhere stories live. Discover now