Kidnapovanje

5.2K 257 9
                                    

Gledam ulicu ispred knjižare u kojoj sam upravo počinila mentalni pokolj a onda osećam ruke oko svog struka. 

"Da li si svesna koliko me izluđuješ?", da, verovatno, ali ono čega nisam svesna je u kom se trenutku moje telo našlo na Nikolaievom ramenu. 

"Nikolai spusti me dole", mašem nogama ali ga grlim rukama oko struka. 

"Nema jebene šanse", osećam da vuče moju suknju da ne bi otkrila previše i prelazi ulicu, "Počni da nosiš pantalone." 

"Nikolai svi nas gledaju", nastavljam svoju borbu za slobodom dok gledam kako ljudi upiru kamere telefona u nas, "Bićemo na svim portalima."

"Ništa novo", čujem auto koje se otključava a onda me Nikolai spušta na sedište. 

"Ovo je otmica", durim se poput deteta iako sam veoma srećna što je ovo otmica. 

"Jebiga, onda si oteta", Nikolai ulazi u auto i na prvi pokušaj protesta poklapa moja usta rukom. 

"Bolje bi bilo da to uradiš ustima", mumlam pokušavajući da obrazujem reči ispod njegove ruke. 

"Aurora na ivici si", pali auto, "Da budeš uspavana ako ne zatvoriš svoja lajava usta." 

Zatvaram usta i on sklanja ruku, izlazi iz garaže u kojoj me je strpao u auto i vozi po osvetljenom putu. Gledam njegove savršene crte lica i osmehujem se, podižem ruku i prstom obrazujem broj jedan. 

"Jedna reč?", Nikolai podiže obrve pa vraća pogled na put. 

Odmahujem glavom. 

"Jedan šta?", pokušava da se ne smeje i ako mu u očima vidim da ga ove dečije pantomime zabavljaju. 

Mašem glavom dok glumim klatno na satu i ovaj put čujem gleni smeh čoveka koga volim. 

"Izgledaš tako glupo", smeje se dok mu se naklanjam u vidu zahvalnosti, "Hoćeš jedan minut?"

Klimam glavom. 

Uzima telefon i pali štopericu a ja širim oči na njega. 

"Nikolai nećeš stvarno", izleće mi i brzo zatvaram usta. 

"Oduzimam ti pet sekundi", kezi mi se i odmahujem glavom, "Tri, četiri..", gleda me u oči dok prikriva osmeh, "Sad."

"Nikolai Mayakovsky", gledam mu profil dok on gleda put, "Pre svega se parkiraj jer želim da gledam u te tvoje tvrdoglavo glupe oči." 

Smejem mu se dok odmahuje glavom a onda prilazi ulici i gasi motor. 

"Još trideset sekundi."

"Dakle, Nikolai Mayakovsky", podižem se na sedištu dok ga gledam u oči, "Imala sam pripremljen govor ali onda sam ti iznapušavala verenicu umesto izvinjenja", podižem se dok prelazim u njegovo krilo i kolenom udaram u dno a glavom u vrh auta, "Jebeni nizak krov", govorim za sebe i čujem njegov prigušen smeh, "Stvari su komplikovane za preostalih petnaest sekundi ali poenta je da te volim", uzimam njegove ruke u svoje, "I stvarno ne bih volela da ostanem bez Lava, Petra, Viktorije i njihovih porodica  svom životu" smejem se dok čujem zvuk alarma. 

"U principu", Nikolai uzima moju bradu u svoje ruke dok mi se osmehuje, "Bitan sam ti zato što ti je moja porodica bitnija?"

Smejem se i glumim da zaključavam usta. 

"Manipulišeš gospođice James", smeje se dok spuštam čelo na njegovo. 

"Volim te Nikolai", osmehujem mu se dok stavljam ruke oko njegovog vrata, "Zar je moguće ne voleti drugi deo svoje duše?"

"Pokušavaš da me zarobiš Orkanskim visovima?", osmehuje mi se dok obavija ruke oko mog tela. 

"Možda da isprobamo Skrivene uzdahe?", moj smeh ispunjava unutrašnjost auta dok Nikolai žustro odmahuje glavom. 

"Ako to ikada ponovo spomeneš zaključaću te u zgradi kao zlatokosu", smeje se dok me gura na moje sedište glumeći ljutnju. 

"Oh, zla maćeho moram da vidim zvezde", glumim Rapunzel i bacam pogled kroz prozor, "Nikolai, gde mi idemo?"

"Tajna", osmehuje mi se dok se uključuje u saobraćaj. 

"Nikolaaaai", durim se i stavljam noge u njegova krila. 

"Ne manipuliši veštice", smeje mi se i vraćam noge na svoje sedište. 

"Zapamtiću ti ovo", osmehujem se u sebi dok gledam kroz prozor gužvu New Yorka, a onda mi se na oči spušta mrak i padam u san. 

---------------------------------------------------------
"Da namestimo bolje sedište?" 

"Ne, u redu je ovako", čujem Nikolaiev nežni glas kako šapuće, "Možete da nas ostavite sad."

Tihi koraci se udaljavaju a onda čujem vrata koja se blago zatvaraju. Od kada imamo poslugu u zgradi? Zbunjeno gledam oko sebe kada shvatam da sam na sedištu prekrivena plišanim ćebetom. Klimam glavom odobravajući udobnost kada vidim Nikolaieva leđa. Osmehujem se i bacam pogled kroz prozor a onda širim oči. 

Nema ljudi, nema zgrada, nema ulica. 

"Nikolai gde smo?", panika u mom glasu nije uznemirujuća ali i dalje postoji. 

"Ustala si", osmehuje mi se dok nosi poslužavnik pun hrane prema meni, "iznad Atlantskog okeana", sleže ramenima kao da smo sa posla došli u našu zgradu, "Gladna?"

"Iznad Atlantskog okeana?", moja vilica pada na pod i pokušavam da je zatvrim. 

Sleže ramenima, grize jagodu a onda mi pruža drugu. 

"Gde idemo?"

"U Monte Carlo", maže Nutellu na tost a onda mi je pruža. 

"Monte Carlo?", nesvesno uzimam griz. 

"Prestani da ponavljaš sve što kažem", smeje mi se dok stavlja poslužavnik meni u krila a onda leže pored mene. 

"Nikolai, kidnapovao si me", smejem se dok sada već gledam kako tost iz moje ruke nestaje. 

"O i tek kako jesam"

Osmehujem se očima koje mi pružaju sigurnost dok se bezbrižno naslanjam na grudi čoveka koji me voli.


OKRUTNA MOĆWhere stories live. Discover now