Love or Revenge?- by JelenaaStyles #COMPLETED

Chapter 64 ~ Happy New Year

On uzdahne. "Dobro, ali požuri. Čeka me još posla."

"Ovako," započnem. "Mislim da nam ona treba zato što je nesrećna u životu. Njena majka ne mari za nju, otac stalno radi i niko joj ne pruža pažnju. Iznimno je inteligentna i lijepa. Uzoran je učenik i bavi se raznim aktivnostima da zadivi roditelje, da bi joj oni na to rekli da je to svakako njena dužnost.
Ian je iskoristio, Liam takođe i slomljena je. Znam da je idealna za ovaj posao."

"Da pogodim: ti tu uskačeš da je spasiš, dovedeš u ovaj naš svijet jer misliš da je savršena za njega i budeš njen spasilac," dramatično zamlati rukama po zraku.

Slegnem ramenima. "Misli šta hoćeš, ali ja ti lijepo govorim da bi ona bila idealna nova radnica. Svakako nam fali takvih ljudi, plus žensko je i može bolje obraditi teške mušterije."

"Hmm," počeše bradu. 

"Da li to 'hmm' znači 'razmisliću'?" podignem obrvu sa osmijehom.

On odmahne rukom. "Ma dobro, radi šta hoćeš od te male, samo nemoj da mi smeta i nemoj kukati meni poslije ako nešto ne bude kako treba. Moram sada ići, vidimo se."

"Hvala šefe," sa kezom napustim kancelariju.

Jason Worens

Sa malo blažim bolom u rebrima uspijem se popeti uz stepenice do Averyine kancelarije.
Pokucam nekoliko puta, ali mi niko ne odgovori.

Baš kad stavim ruku na kvaku i krenem otvoriti vrata, osjetim ruku na ramenu. Naglo se okrenem što me natjera na uzdrhtaj jer me zabole rebra. 

"Ona nije tu, dragi momče."

Ugledam malo stariju ženu koja se vrlo dobro drži za svoje godine. Brineta, nešto malo niža od mene, smeđih očiju sa kosom svezanom u pundži i elegantno obučena.

"Ko ste Vi?" upitam i sklonim ruku sa ramena. "Ko Vas je pustio unutra?"

Blago se nasmiješi. "Zar trebam dozvolu da uđem u svoju sopstvenu kuću?"

Namrštim se. "Oprostite gospođo, ali-" prekine me.

"Opusti se mladiću. Jospeh me pustio unutra."

"Uredu onda," kažem. "Ali se nemojte ljutiti što to želim provjeriti. Odmah se vraćam," jedva izgovorim od jeze koja me prožima. Ova žena me toliko podsjeća na nekoga i to me uznemiruje.
Liči na.. na... 

Na Avery.

Okrenem se da je još jednom pogledam, ali ona više ne stoji gdje je stajala.

Pogledam još jednom oko sebe, ali je ne ugledam.

Vratim se ispred vrata Averyine kancelarije i otvorim ih. 

"Avery?" dozivam, ali niko ne odgovara. Samo eho mog glasa se začuje na nekoliko sekundi.
Stvarno nije tu.

Kako jezivo.

Moram pronaći Josepha pod hitno.

Author

U životu se neke stvari dešavaju s razlogom, a za neke mislimo da uopšte nisu bitne i da su suvišne.

Ali na kraju dana, kada saberemo sve što se dešava u našem životu. Kada razmislimo u sitnicama koje su nas nasmijale i spasile dan.

Ili ljudi koji su nešto besvjesno učinili i tako nas oraspoložili, natjerali da na svijet i ljude oko sebe gledamo drugačije bar na tih nekoliko minuta.

I sav taj ciklus se ponavlja svaki dan.

Neki vjeruju da mi sami pišemo svoj put sudbine, a neki da je to već zapisano i određeno kada nam je data prva prilika da dođemo na ovaj svijet.