Chapter 18.

2.2K 105 8
                                    

Chapter 18.

Oči je imala otvorene, no sve što je ona mogla vidjeti, je bila tama. Nakon što je sa dlanovima napipala hladni zid, je išla pored njega, dok nije došla u kut. Sa nespretnim pokretom je sjela na pod, pritom se skoro saplićući. Privukla je noge k sebi, postavljajući bradu na koljena. Zagledala se pred sebe. Nije znala, koliko je vremena već unutra. Mogle su to biti minute, sati ili možda i kakav dan?

Sama sebe je uvjeravala da mora ostati jaka, da ne im ne smije pokazati da pati, suzama je zabranila da padaju. Jedva ih je spriječila, kad se sjetila Ally. Gdje je pobjegla? Gdje će provesti noć? Samo se nadala da je otrčala Gemmi i da je Harry neće izbaciti iz stana. Odkimala je glavom. Naravno da neće. Dobar je on. Samo iznerviran. Ne bi mogao to napraviti.

Podigla je glavu, dok je poškiljila prema vratima iza kojih je dopirala svjetlost. Naslonila je laktove na zid te se podigla na noge. I prije nego što joj je uspjelo razgledati sobu u kojoj se nalazila, se na njenom licu ponovo našao povez, koji ju je ponovo uveo u tamu.

-"Što hoćete od mene?"- Prošapta sa nejačkim glasom, dok joj je neka osoba vezala ruke.

-"Samo moraš biti dobra i uskoro ćeš ponovo biti slobodna."- Uskoro je začula glas pored svog uha. Prepoznala je njegov glas. Pripadao je onom dečku, kojeg je prije zamijenjala sa Harryem. Odnosno se ponadala da je Harry.

U idućom trenutku je mogla čuti glasni odjek smijeha od istog dečka. Prevrnula je očima. Normalno da nije mislio ozbiljno. Zašto je pomislila da bi mu mogla povjerovati?

-"Samo ih slušaj, što god rekli i ne govori im istinu."- Još jednom se primakao ka njenom uhu. Na trenutak se promeškoljila, no ustavila se shvaćajući da je on zapravo...savjetuje?

-"Zabaviti ćemo se mi."- Glasno doda odmičući glavu od nje. Uskoro je po njenom licu klizila njegova ruka. Okrenula je glavu, te tako izbjegavajući njegov dodir. Prostoriju ponovo ispuni gromoglasan smijeh, ovaj put popraćen sa još dva. Uskoro ju je neko povukao za lisice te natjerao da se pomakne sa mjesta, krećući se u nepoznatom smjeru.

*U međuvremenu*

Podigao je glavu iz svojih dlanova, bacajući pogled k Gemmi. Nježno je prelazila rukom preko kose male djevojčice, koju je umor konačno svladao natjeravši je da sklopi oči te zaspe u Gemminom krilu.

Gemma ju je zamišljeno gledala. Krivila se za sve. Ni July, ni Ally, ni Harry nije zaslužio ništa od ovoga. Dovraga nije ni ona. Jedna prokleta zabava i sve joj se porušilo u životu. Srušilo se kao kula od pijeska. I nestaje joj pijeska, kao i volje da bi sagradila još jednu. A zašto? Bezveze. Ionako bi naišao još jedan val, te povukao pješčanu kulu sa sobom.

-"Gdje ćeš?"- Gemma povisi ton kroz šepet, pazeći da ne probudi Ally. Harry se zaustavio na sred sobe, okrećući se prema njoj. Sklonio je ruku sa brade, te je pružio prema Gemmi mašući sa prstom, dok je pogled imao zaključan negdje na čupavom tepihu.

-"Idem je naći."- Odgovori, oblačeći jaknu sa dvosjeda.

-"Ali.. Harry. Tri je sata. Uskoro će jutro. Onda je idi tražiti."- Govorila je, nježno sklonjajući Ally iz sog krila, te je položila na dvosjed na kojem je do sad sjedila.

-"Briga me, što je tri sata. Neće mi niko ništa napraviti. Uostalom ona je u puno goroj situaciji i nema nikog uz sebe."- Brzo je govorio, dok je još brže jurio po stanu ka ulaznim vratima.

-"Voliš je, zar ne?"- Ustavio se, držeći ruku na bravu id vrata. Učinilo mu se, kao da se vrijeme usporilo, dok je on bio duboko u svojim mislima. Brzinom svjetlosti su mu kroz mozak preletjela sjećanja od zadnjih mjesec dana. Ponovo se prisjetio, koliko je bila ljuta onaj dan, kad je kupovao auto, kako se cijelo vrijeme udaljavala od njega, a on bi je lovio, jer nije je mogao pustiti samu. Želio je uvijek biti uz nju. Iz nečog čudnog razloga. No, onda se sve to srušilo sa jednom porukom. Sad je izgledalo, kao da mu se taj cudni osjećaj vraća i natjerava ga da je zaštiti pred svime.

-"Nije vrijeme za to."- Promrmlja, zatvarajući vrata za sobom. Nije znao ni gdje da je traži, ni odakle da počne, no znao je da mora nešto poduzeti. Osjećao bi se krivim, kad bi samo sjedio, gledajući u tačku ispred sebe, bez da bi išta napravio.

*
-"Koji je broj sefa?!"- Isti smeđokosi momak, je ponovo zakričao na nju. Lagano je poskočila u stolici, zbog jačine njegovog glasa. Uplašeno je podigla pogled, gledajući ga u oči, koje su blistale od ljutnje.

-"Ne znam ništa."- Nesigurno promrmlja. Bacila je pogled k smeđokosom dečku, koji je zadovoljno pokimao glavom u kutu do vrata. Sjetila se njegovih riječi 'nemoj reći istinu.' No, to je bila istina. Ona, nije ništa znala. Kakav sef?

-"Hoćeš da završiš kao tvoji roditelji, ha?!"- Prodera se, lupajući dlanom od stol. Na samo pomen riječi 'roditelji' je osjetila tugu u prsima. Više nije mogla spriječavati suze, te su se one počele skupljati u njenim očima.

-"T-Ti si ih ubio?"- Upita sa nevjericom. Ipak se nadala da to nije istina. Da nije sad u istoj sobi sa ubojicom svojih roditelja.

-"Naravno. Zašto misliš da si sad tu? Jer oni nisu htjeli ništa reći."- Zadovoljni cerek ispuni sobu -"Moram priznati bili su hrabri. Mama se malo uplašila, kad sam te tražio po kući. No, uskoro se smirila, kad te nisam našao."- Skupila je obrve, zatvarajući oči. Ponovo se prisjetila crnih čizama, kako odzvanjaju po parketu te se ustavljaju točno do njenog kreveta. Grozljivog glasa, koji se sa dozom zabave govorio, kako će je naći, kako pretraživa njenu sobu. Zatim odlazi, bez da bi pogledao u prostor iza ogledala. Gdje je ona bila skrivena.

Otvorila je oči, te je ovaj put osjetila veliku dozu ljutnje. Da nije bila privezana za stolicu, bi sad sigurno skočila i napala ga. Sve ubrzanije je disala, dok je pokušavala izvući ruke iz lisica. Bezuspješno, naravno.

-"Ako te tješi. Umrli su sretni."- Sarkastično doda te se ponovo glasno nasmija.

-"Kurvin sine!"- Prodera se, pomičući stolicu sa mjesta u pokušaju da se oslobodi. Ovaj put je bila ona ljuta, dok se on zabavljao gledajući je takvu. Uskoro je njeno lice doletjela šaka, koja joj je bacila glavu u stranu. No, nije se dala tek tako.

-"Što? Bojiš me sa pustati? Sigurna sam da bih te pretukla na mrtvo ime!"- Njezin piskutavi glas se raširi sobom, mogla je osjetiti začuđene poglede na sebi.

Dečko je odvukao njenu stolicu, zajedno sa njom, malo u stranu, naslonjajući se rukama na držače za ruke. Približio joj je svoje lice, pokušavajući je uplašiti. No, to nije djelovalo na njoj. Ne, sad. Kad je saznala da je on ubojica njenih roditelja. Sad je znala da odavde ne izlazi, dok mu se ne osveti.

-"Neko se pravi hrabar, ha?"- Upita sa smješkom u licu. -"Vodite je nazad!"- Poviknu, gledajući prema dvojici čuvara u kutu sobe. Jedan od njih je bio onaj kovrčavi dečko, dok je drugi bio ošišan na kratko sa istetoviranom zmijom na glavi. July ga je prepoznala. On joj je slijedio, te joj onako ravnodušno pomahao, nakon što mu je pobjegla.

-"Hej ti!"- Poviknula je za njim, koprcajući se u stolici. -''Vraćaj se ovamo!"- On joj je samo podigao ruku u pozdrav i ne okrećući se prema njoj, te izašao kroz vrata.

*
Well. Ne znam sto reci. Puno toga se izdogadjalo u ovom nastavku. Znaci otkriveno je da je Vladimir ubio njene roditelje, da je tu onaj covjek sto joj je slijedio, da Harry mozda osjeca nesto prema njoj i da July planira osvetu. Huh, puno toga. Nadam se da vam se svidja. Jer sam se stvarno potrudila.

Mogu dobiti 20 vote-a i 5 komentara?

Lots of love, :)

Love or hate? /h.s./ (završena)Where stories live. Discover now