Love or hate? /h.s./ (završena)

Chapter 10.

Chapter 10.

Nakon brzog čišćenja hlača i još brzih misli, koje su se u mojoj glavi mijenjale brzinom svjetlosti, sam izašla iz wc-a. Navukla sam majicu preko smeđe fleke na hlačama te podigla pogled. Moj korak se zaustavio, kad sam zagledala prazan stol. Gdje je? Nije mogla samo tako otići bez ikakvog objašnjenja bez ičega.

Dovraga!

Ljuto sam pokupila stvari sa stolice. U trenutku, kad sam već krenula prema konobaru da platim račun, sam na smeđem stolnjaku zagledala mali bijeli listić.

Zgrabila sam ga sa stola, gledajući brzo i nečitko napisane riječi 'oprosti mi'

I moju glavu i misli je ponovo ispunila tona misli i pitanja. Da joj oprostim šta? Ne vjerujem da bi ona smeđokosa cura, koja mi se činila tako prijazno, mogla nešto napraviti da bih joj ja morala oprostiti.

Nema šanse.

Skoro nesvjesno sam platila račun te krenula prema modernim, kliznim vratima. Nespretnoj, kakva jesam mi je ispao mobitel te se raspao na tri dijela po ucaklenom parketu. Sa mojih usana se oteo jedan iznervirani izdah. Pružila sam ruku kupeći bateriju te je vratila u bijeli telefon.

U namjeri da čim prije izađem odavde i požurim na posao, me zaustavio par zelenih očiju. Njihova tamna boja uokvirena sa smeđim trepavicama, je svako malo postajala sve izraženija, dok se fokusirao na mene. Pogledom sam prešla preko njegove kvrčave kose, koja je neuredno padala preko blijedog čela.

I prije nego što sam išta mogla reći, me snažna ruka povukla prema vratima od wc. Zar misli da ću mu oprostiti, ako me vuče okolo kao kakav predmet? Nema šanse, Styles.

-''Koji ti je vrag?''- Upitala sam čim je jako zalupio vratima od wc. Okrenuo se fokusirajući svoj ljuti pogled na mene. Ako ko treba biti ljut, to sam ja. Mene je on odvukao ovamo, ne ja njega.

-''Kako se usuđuješ?''- Namijenuo mi je jedan bezvrijedni pogled odmjervajaući me. Način na koji me pogledao, kao da sam nekakva krpa, me je povrijedio. Skupila sam obrve podižući ih. Kako se usuđujem šta?

-''Ja, budala, se tebi izvinjavam.''- Sa njegovih rozih usnica se oteo jedan kratki, sarkastični smijeh.

-''O čemu ti govoriš?''- Upitala sam naslonjajući se na hladne pločice. Posmatrala sam ga, dok mi se brzim koracima približavao. Njegovo ljuto lice mi se približilo na samo par centimetara.

-''Nemoj se praviti neka nevina dušica tu.''- Njegova ruka je iznenada jako zgrabila moju. Sa usta mi se oteo bolni izdah. Njegov ljuti izraz lica, kao i tamni pogled me prestrašio. Uhvatila sam samu sebe kako zurim u njega. A onda sam se natjerala da reagiram. Niko neće razgovarati sa mnom na takav način.

-''Ma koji je tebi vrag?!''- Moj glas je odjeknuo wc-om. Istrgla sam svoju ruku iz njegove te otišla na drugi kraj wc-a. Prekrižala sam ruke gledajući u njega. Uplašila sam ga se, ali htjela sam objašnjenje. Bez njega ne idem nigdje.

-''Koji je meni vrag? Koji je meni vrag?!''- Sa svakom riječi je njegov glas postajao glasniji i hrapaviji. Odvojio se od zida te ponovo krenuo prema meni. Zadrhtala sam osjećajući strah. Šta dovraga se događa? Gdje je onaj prijazni, slatki Harry, koji pjeva pjesmu Boyfriend i koji se uvijek smije? Gdje je nestao?

-''Ti prijetiš mojoj sestri i onda mene ispitivaš koji mi je vrag!''- Ustavio se nedaleko ispred mene, još uvijek održavajući kontakt očima. Moja usta su se otvorila od iznenađenja. O čemu dovraga on priča? Upoznala sam je prije 10 minuta, nisam imala nikakvog vremena da bi joj prijetila, jer je nestala kao duh.

-''Molim?!''- Ponovo sam se zaderala, podižući obrve u njegovom smjeru.

-''Nemoj se praviti. Znaš, samo ne shvaćam kako se sve to sa Gemmom uklapa u tvoj plan. Pitao bih te da mi objasniš, ali vjerujem da ne želiš odkriti, zar ne?''- Pogledao me sa takvim ponosom u očima, kao da je shvatio najveću tajnu svijeta. A ubistvu nije shvatio ništa. Uopšte nemam pojma ni šta bi mogao shvatiti.

-''Kakav plan? O čemu ti govoriš?''- Iznervirano sam upitala. Cijeli naš razgovor kao da se sastojao samo iz tone pitanja, na koje nijedno od nas nije dajalo odgovor, već je u zamjenu postavljalo dodatno pitanje.

-''Ne pravi se luda!''- Stresla sam se nad jačinom njegovog glasa. Sa brzim korakom se primakao do mene, pribijajući me uz bijele pločice. Bila sam zarobljena između njegovih ruku, dok je njegovo lice bilo opasno blizu mom.

-''Ne pravim se! Koji ti je vrag odjednom?! O kakvoj prijetnji i planu govoriš?!''- Uspravila sam se, dopuštajući ostatku mog ponosa da dođe na vidjelo. Niko neće govoriti sa mnom na takav način. Prelijepo lice mi se toliko približilo da sam mogla osjetiti njegov dah kako mi se širi preko kože. Obadvije usnice je povukao u usta, stišćući ih zajedno (weird zvuči O.o). Tamno zeleni pogled je kružio mojim licem, kao da bi me proučavao. Zbunjeno sam stajala zarobljena i čekala idući pokret.

-''Znaš ti dobro o čemu govorim!''- U trenutku kad je stisnuta šaka poletjela prema mojoj glavi, sam čvrsto zaklopila oči, očekivajući bolni udarac. Nakon par trenutaka čekanja sam otvorila oči te ugledala njegovu ruku kako još jednom polijeće prema pločicama pored moje glave. Sve suze, koje su donosile mnoge emocije-strah, razočaranje, sam nekako spriječila pred padanjem. Osjetila sam, kako se počinjem tresti, dok mi se u savjest uvuklo još jedno pitanje. Što ako je stvarno htio nešto napraviti June?

-''Šalješ joj prijeteću poruku i onda joj slijediš ovamo. Znaš mislio sam da si nevina djevojka, mislio sam... "- Nervozno je uzdahnuo prelazeći rukom preko lica pritom sklapajući svoje oči. Tad je izgledao kao anđeo, miran. Ali čim je otvorio oči, kao da se ponovo vratio onaj vrag u njega. -"Mislio sam puno toga o tebi. Razočarala si me."- Tišina njegov glasa me povrijedila više nego kad je kričao na mene. Povrijedile su me te tri male riječi. Iako ni sama ne znam zašto. On meni nije ništa, ništa mi ne znači.

-"Prvo nisam slala nikakve poruke i drugo nisam nikome sli..."- U daljoj namjeri da mu ispričam sve, kako se dogodilo, me spriječio glasan odjek hrapavog smijeha.

-"Nema smisla više lagati."- Polako se odmicao od mene. -"Samo se makni od moje sestre. Ne približavaj joj se, inače.. Ne odgovaram za svoje postupke."- Lagano je zatvorio bijela vrata za sobom, ostavljajući mene samu u prostoriji, koja mi se sad učinila ogromnom. Skliznula sam niz zid, sjedajući na pod. Prošla sam rukama kroz neurednu kosu. Spustila sam pogled posmatrajući par kapljica prozirne tekućine kako padaju na moj džemper.

Praznom prostorijom je odjeknuo zvuk poruke. Sa drhtavim rukama sam izvukla telefon iz kožne jakne i otvorila poruku. Dah mi je zastao nakon pročitanih riječi nepoznatog broja.

-"Igra je počela. Uživaš li već?"

#
Well guys.. Hvala vama par što čitate ovo. Nije ništa posebno, ali trudim se iako znam da nemam talenta za nekakvo pisanje. Pa, nadam se da će sa vremenom postati bolje. Imate li kakvu kritiku ili prijedlog?

Hvala vam što čitate!

Lots of love!

xAzrax