Chapter 3.

3.9K 143 3
                                    

Chapter 3.

Uspravila sam se i stala ispred All, nadajući se da je Mike nije vidio.

-''Hi.''-rekla sam tiho. Spustala sam pogled na pod gledajući svoje crvene starke. Iako je imao naočale, sam izbjegavala očni kontakt sa njim. Ne znam, možda zbog mog 'flirtanja', koje vjerovatno nije ni približno izgledalo kao takvo, jer nemam baš nekakvo iskustvo s tim. Ili možda zbog svega što sam mu slagala počevši od mog prezimena.

-''Ko je iza tebe?''-mogla sam čuti radoznalost u njegovom promuklom glasu.

-''Ha?''-okrenula sam se nazad prema Ally i osjetila kako mi koljena klecaju. -''Mislila sam da si pored mene.''-slagala sam i povukla curicu pored sebe. Snažno mi je stiskala ruku, te naslonila glavu uz mene. U njenim zelenim očima se mogao vidjeti strah. Iako nije bilo razloga da bi se bojala Mikea. Barem mislim.

-''Heej.''-čučnuo je pored nje te skinuo naočale, koje su mu tako prokleto dobro stajale. A na njegovom licu se razvukao veliki osmjeh, a u obrazima su mu se ucrtale rupice. Ally ga je čudno pogledala i još više se povukla do mene. -''Ja sam H...Mike. Kako se ti zoveš?''-Ally je digalna glavu gledajući u mene, a ja sam joj samo pokimala glavom te joj tako dala do znanja da je sve uredu.

-''A-Ally.''-pomakla se u desnu stranu tako da joj je sad mogao vidjeti lice. Onaj strah iz njenih očiju je polako nestajao, ali ruku je još uvijek jako stiskala.

-''Drago mi je Ally. ''-svojom velikom rukom je prešao preko njene glave, a nato preusmjerio pogled na mene. -''Mladja sestra?''-upitao je uspravljajući se.

-''A-am, ne-e. Ovaj, samo pazim na nju.''

Izgleda da mi laganje nikako ne ide. Svaku drugu riječ jedva rečem od mucanja. A zašto njemu lažem? Nemam pojma. Valjda ne bi izdao moju tajnu, ali isto tako ne mogu svakom strancu, koji naidje ispričati svoju priču. Jedina osoba, koja zna sve je Sarah. Moja najbolja prijateljica, koju nisam već dugo vidjela, točnije odkako sam pobjegla iz škole. Ponekad poželim nekoga da popričam sa njim o svemu što se dešava. I tad pomislim na nju. Ali onda se sjetim da je ne smijem dovesti u nekakvu opasnost, da bi policija šta posumnjala u nju. Zato i kad pričamo na telefon, pričamo jako kratko.

-''Aham. Hoćemo otići do kafića?Malo na toplo, nekako je postalo ledeno ovdje.''-rekao je trljajući ruku od ruku.

Već sam imala pripremit izgovor da ne mogu, jer nas 'njeni roditelji' čekaju. Ali on je već bio preusmjerio pogled na Ally -''Šta kažeš?'' -njena glava je skoro neopazno napravila jedan gore-dole pokret.

-''Ovaj n-nemožemo. Moramo ići.''-osigurila sam se te izjavila još jednu laž u nizu.

-''Što?''-one dvije rupice, koje su već dugo vremena stajale na njegovom licu, su polako počele nestajati, kao i osmijeh. -''Ma imate malo vremena, siguran sam. Samo 15 minuta.''-rahlo se osmijehnuo i napravio jedan pokret desnom rukom pokazivajući nam da krenemo sa njim.

-''Dobro, ali samo 15 minuta.''-krenula sam za njim dajući jedan ohrabrujući osmjeh All.
15 minuta neće nikoga ubiti, zar ne? Usto što se slabo može dogoditi u tako kratkom vremenu?

-------------------------------------------------

 -''Koliko imaš godina?''-sa najvećim mogućim osmjehom se obratio Ally. Nikad nisam srela nijednog momka, koji bi bio toliko prijazan do male djece. On i Ally su se toliko zbližili u zadnjih nekoliko minuta da sam se bojala da joj šta slučajno ne izleti.

-''Osam.''-u njezinom pogledu i veselim kretnjama se moglo vidjeti da je onaj strah nestao. K ustima je prinijela veliku crvenu šolju kakava i pila. Dok je preko šolje sa veselim pogledom posmatrala čas mene, čas Mikea. Taj se okrenuo prema meni te otvorio usta da nešto kaže, ali nijedna riječ nije izlazila iz usta. Zar je bilo lakše pričati čak i sa osmogodišnjom djevojčicom, nego sa mnom? Šta reći? Ja sam izgubljen slučaj i nisam sposobna normalno komunicirati ni sa kim suprtonog spola. Hah.

Love or hate? /h.s./ (završena)Όπου ζουν οι ιστορίες. Ανακάλυψε τώρα