Prva Ljubav ❤ (ZAVRŠENA 📖🔚)

42. poglavlje: Novi početak

Februar, 2009.

Lydija P.O.V.

Iritantni zvuk budilice je opet zasvirao... Otvorila sam svoje oči, bila sam naspavana. Konačno.

Obula sam roze papuče koje su bile pored moga kreveta i uputila se prema kupaonici. Usput, provirila sam kroz prozor, vani je bilo vedro. Zasigurno je i hladno. Zime bez snijega znaju biti hladne.

Nakon što sam se našminkala, ispeglala sam svoju dugu kosu. Bilo je vrijeme da nadjem prikladnu odjeću za početak drugog polugodišta.

Mama me je odvezla.

Stala sam pred školska vrata, i duboko udahnula. Na početku sam novog početka...

Prva slika koju sam vidjela dok sam kročila u razred, bila je slika Sare i Benje u ljubavnom zagrljaju. Aha, tu smo znači... Zato Sara sve ovo vrijeme nije pisala. Nema veze. U dubini duše, bilo mi je jako drago zbog njih dvoje. Znam da se vole, bar znam da ona voli njega.

Prošla sam kraj njih, nisu me primijetili, i sjela u prvu klupu.

"Lydija? Kad si stigla? I šta radiš tu?", nakon petnaest minuta Sara me konačno primijetila...

"Sjedim Saro, logično...", odgovorila sam joj hladno, čak i ne gledajući u nju. Gledala me zbunjeno...

"Pa hajde gore, u zadnju... "

"Zašto bih? Sjedi s Benjom... Vidim, skupa ste... Baš mi je drago..."

"Jeste.. Ovaj.. Prije nekoliko smo baš počeli da izlazimo..."

"Lijepo."

Profesorica je ušla.

"Tender, Martin, na svoja mjesta!", odmah je povikala.

Sara je otišla u zadnju klupu, a ja ostala na svome mjestu. Nisam mogla ne primijetiti čudan pogled koji mi je profesorica uputila ispod svojih naočala, koje su stojale na vrhu njena nosa.

"Martin? Ti tu sjediš?"

"Da, profesorice!" , ponosno sam odgovorila.

Čudno je klimnula glavom, dok su sijede vlasi padale na njeno izborano lice. Spustila je pogled i nešto počela da zapisuje u dnevnik.

"Profesorice?", podigla sam ruku i čekala da mi uputi pogled.

"Molim, Martin?", nije me gledala, i dalje je pisala.

"Htjela sam Vas zamoliti, prije nego što počnemo sa novim gradivom, da li mogu da odgovaram, da popravim ocjenu?", osjetila sam poglede na sebi i šaptanje kolega iz razreda.

"Može Martin, hajde odmah!", profesorica nije mogla sakriti svoje oduševljenje...

Dobila sam 5...
Odlično, jedan predmet riješen.. Još šest...

Zazvonilo je za kraj časa. Profesorica je ponosno pokupila svoje stvari, a prije nego što je izašla van, okrenula se i uputila mi srdačan osmijeh...

Svaki mali odmor istrčavala sam prije svih na hodnik, da ni sa kim ne moram razgovarati...

...

Kraj dana, nastava je završena, pokupila sam svoje stvari s namjerom da odmah idem kući. Sara se s momcima stvorila kraj moga stola.

"OK, ko si ti i šta si uradila sa mojom najboljom prijateljicom?"

Najbolja prijateljica, pomislila sam sarkastično...

"Ne znam šta ti je čudno?"

"Pa ovo tvoje javljanje, odgovaranje i tako to?"

"Mora se... Svo ovo vrijeme sam se priprema i učila, ali ti to ne možeš znati, bila si okupirana nekim drugim stvarima, ili kako vidim, osobama.", crvenilo je udarilo u njene obraze.

"Hoćeš s nama? U kafeteriju?"

"Ne, hvala. Moram ići... Samo se VI družite..."

"Lydija, nemoj tako...", nadovezao se Benja...

"Hvala i vama dvojici, super da ste mi pisali svo ovo vrijeme. Sad me izvinite, moram ići...", prošla sam kraj njih, istrčala vani, mama me je već čekala.

Sjedila sam na prednjem sicu automobila i promatrala kroz prozor slike prirode koje smo ostavljali iza sebe.

Učinila sam novi korak u svome životu.

Od danas, više nikom ne šutim. Od danas, svakom ću reći što mislim.

Prvi dan novog početka, dobro je prošao...

Gdje je on sad, kako je?", pomislila sam i zatvorila svoje oči.