Prva Ljubav ❤ (ZAVRŠENA 📖🔚)

5. poglavlje: Prvi susret ❤

Kraj škole je jako brzo došao za Lydiju i njeno društvo, koje je tu i tamo uspjelo kad su u pitanju bile krajnje ocjene.

Ona i Sarah su izvukle vrlodobar prosjek, i bilo su jako zadovoljne time, jer ako stavimo ruku na srce, morat ćemo priznati da je i to bilo više nego odlično, jer su se stvarno malo družile s knjigama.

Jack je nekako jedvice nagurao koji bod za trojku, tako da se i on u zadnji čas spasio prodika od strane roditelja i zabranjenih izlazaka, dok je dobri Benjamin nekako najgore prošao. On ide na popravni sa dvije, ali njemu je ionako jedino bitno to što neće ponavljati godinu.

"Dajte ljudi šta vam je, pa mogao sam ponavljati godinu, ali na svu sreću Bog me malo pogledao, tako da ću i dalje da vam dosadjujem.", kao i obično, uvijek dobro raspoloženi Benja ne da svojim drugovima da budu tužni zbog njega.

"I Lydija, samo da znaš ni ti me se nisi riješila... Još ćeš da me izvlačiš iz engleskog kad zapne, da mi radiš zadaće i sve ostalo što taj glupi predmet zahtjeva!", kolutne očima i tim riječima nasmije cijeli razred, a najviše Saru koja je bila tužna zbog njega, ali i sretna nakon što je shvatila da Benja ne gubi godinu kako je trebao.

"Je li znaš da nisi normalan?", kroz smijeh, Lydija ga zagrli želeći da mu na taj način pokaže koliko ga voli kao prijatelja, ali i kao osobu, a on joj istom mjerom uzvrati.

"Hajde, dosta je bilo nježnosti. Idemo sad u kafeteriju na jedno piće!", sve četvero se skupe u zagrljaj i s osmijehom krenu, dok Sarino srce tuče kao nikad prije, dok je sklupčana ispod Benjinih ruku.

...

Popili su po piće u kafeteriji u kojoj su bili domaći gosti i oprostili se jedni od drugih. Ljetni raspust je stigao, znali su da neće moći svaki dan da se vide s Benjom, a ni s ostalim drugovima.

Putevi im se na par mjeseci razilaze; godišnji odmor počinje s roditeljima, ali su obećali da će biti u kontaktu i da će se redovno čuti. To sve je najteže padalo Sari, koja nije znala kako će bez Benje i njegovih zelenih očiju i svega drugog što su doživljavali u školskim klupama.

Mjesec dana kasnije...

"Saro, hajde Saro, jesi spremna već?", po ko zna koji put, Lydija je glasno povikala, cupkajući s jedne noge na drugu.

"Za dva minuta sam vani!", povikala je Sarah provirujući kroz prozor svoje sobe i gledavši u preplanulu Lydiju koja je tek došla sa mora.

Lydija je samo odmahnula glavom zanajući koliko je Sara spora, i da će čekanje još malo potrajati. Nestrpljivo je šutala kamenčiće ispred, pjevušila neke omiljene pjesme i povremeno bacala pogled na mobitel, kako bi pogledala koliko je sati.

Znala je Sara koliko Lydija zapravo mrzi čekanja, ali nije si mogla pomoći. Odabir savršene odjevne kombinacije je trajao duže od predvidjenog, i svemu tome je pridavala mnogo pažnje.

Napokon, izletjela je vani nakon dobrih petnaest minuta i bacila se Lydiji u zagrljaj, šaputajući joj na uho koliko joj je zapravo nedostajala.

"Znaš šta, imaš sreće što sam te ovoliko poželjela, inače bi mi platila za ovo čekanje!", mrmljala je Lydija zagnjurene glave u njen vrat. "I hajde, požurimo sad jer znaš da Benja mrzi čekanje koliko i ja.", obje su istovremeno krenule niz ulicu.

"Čekaj, a gdje Jack?", Lydija je odjednom zamišljeno upitala, ali je dobila dobro poznati odgovor, ukoliko bude imao volje, doći će malo kasnije do grada.

Znala je Lydija da od toga nema ništa. Jack je više bio tip za noćne izlaske, a dnevno svjetlo i ljetne vrućine gotovo da nije podnosio.

"Šta kažeš? Je li lijepa? Da nije previše kratka?",  Sara je počela da bombarduje s pitanjima, dok je Lydija već znala njene naume.

"Jeste Saro, lijepa ti je haljina. I, ne brini, svidjet ćeš se Benji.", Sarini obrazi se zarumene, ali ne proturječuje drugarici koja otvoreno čita njene misli.

"Nisi ga, kažeš, vidjela nikako? A jeste se čuli?", ispod obrva, Lydija postavi pitanje, zbog kojeg Sarino lice primi tužnu boju.

"Kratko, par puta, samo da bi me upitao gdje je Jack, i to je bilo to. I da, jeste jednom pitao mene kako sam, ima li šta novo, ali ništa više od toga.", stegnutog grla jedva izgovori, na što Lydija samo kimne glavom, ništa ne govoreći.

"Ne brini, imam ja plan, samo se strpi!", nakon par minuta izustila je Lydija. "I hajde sad požuri, zbog tebe kasnimo!"

"Važi, pričaj sad, kako si se provela?", pitala je Sara.

Lydija je započela priču, naravno uz svaku rečenicu praveći poneku grimasu, dok je njihov smijeh odzvanjao na sve strane.

...

Konačno su stigle. U kafiću ispred , na ljetnoj terasi, ugledali su Benju. Uvijek isti, s cigaretom u ruci, sjedio je sam i čekao ih.

"Pa gdje si, Benja, kućo stara?!", povikala je Lydija i bacila mu se u zagrljaj, a zatim povukla i Saru bliže njemu.

Sve troje su bili sretni što se konačno vide. Sjeli su, naručili svoje omiljeno piće i započeli razgovor. Svako je imao ponešto za reći, osim Sare, ona je pomno slušala svaku Benjinu riječ.

Ono što je Saru činilo sretnom je bio svaki pogled koji bi joj Benja uputio sa onim svojim zelenim očima, a kad bi je gledao ili odmjerio, uvijek bi joj na kraju, uputio osmijeh. Njena sreća se nije mogla prikriti.

A onda, desilo se nešto neočekivano. Nešto što se sigurno može nazvati prekretnicom u ovoj priči, ali i u životu likova.

Taman u trenutku kad je Lydija pokušala nešto reći, uspjela je izustiti jednu riječ, a zatim ju je prekinuo glas muškarca koji je izišao iz kafića i stao pored njih:

"Hej Benja, je li onda dogovoreno? Noćas, 19h, idemo?, a zatim shvativši da Benja ne sjedi sam, zastao je i pružio ruku, pravo Lydiji, koja je u tom trenutku spuštala čašu s limunadom na stol.

"Ćao, ja sam John", rekao je ispružene ruke, bez imala ustručavanja ili dvoumljenja.

"Ćao, ja sam Lydija", uzvratila mu je pozdrav i ispružila ruku da se rukuju, posve zbunjena situacijom u kojoj se našla.

Podigla je pogled prema njemu, i vidjela blagi smedji pogled i neobičan sjaj u njemu, te joj se na tren učinilo da nikad ljepše oči nije vidjela.

Zatim, taj isti John se pozdravio i sa Sarom. Još jednom, podsjetio je Benju na dogovor koji imaju i krenuo prema motoru koji je stojao ispred kafića. Sjeo na motor, upalio i prije nego što je stisnuo gas, još jednom se okrenuo prema njima i pogledao u Lydiju, te joj se nasmiješio i otišao.

Nakon nekih pola sata, gdje Lydija nije izusutila skoro niti jednu riječ, djevojke su se podigle da idu, pozdravile su se Benjom uz obećanje kako se ubrzo opet vide i krenule.

Na putu do kuće Sara nije prestajala da priča o Benji, o njegovim riječima, pogledima, te o načinu na koji je s njom pričao. Bila je presretna i od tolikog uzbudjenja nije primjetila Lydiju, koja je bila zamišljena, i koja nije čula niti jednu jedinu riječ koju je Sara rekla.

Jedina stvar koja je Lydiji okupirala misli, bile su one smedje oči na koje nije mogla prestati da misli...