Prva Ljubav ❤ (ZAVRŠENA 📖🔚)

15. poglavlje: Ubio me je...

Lydija P.O.V

Septembar... Ponedjeljak... Prvi dan škole... Popodnevna sam smjena... Iskreno, ne znam kako ću otići. Nemam volje.

Ležala sam u krevetu, u onoj odjeći od subote. Tu noć kako sam ušla u sobu i legla u krevet, nisam ustala. Nisam nikako ni oči sklopila, tako da sam bila vjerovatno kao živi mrtvac. Pogledala sam mobitel i vidjela pet poruka, i jako mnogo propuštenih poziva. Svi su bili od jedne osobe - Sare.

Pridigla sam se i otišla pod tuš...

Kapljice vode su se slijevale niz moje tijelo i lice i tako prikrivale suze koje su se miješale vodom. Disala sam, ali bila sam mrtva. Osjećala sam kako me sve boli, ma da nigdje na tijelu nije bilo rana. Bile su u meni. U mojoj duši, koja je krvarila svaki put kad bih se sjetila njegova lika, očiju, dodira i poljubaca.

Boljelo je još više kad bih se sjetila njegove izdaje...

...

Jednim okom sam virnula kroz prozor i vidjela da je vani lijep dan. Na lice sam stavila malo korektora ispod očiju, da prikrijem podočnjake i dosta pudera kako bih osvježila lice.

Kosu sam pustila, napola mokru, neka, jer do škole će ionako biti suha. Obukla sam farmerke, crnu majicu i crne starke... Sivu duxu sam zavezala oko bokova, te krenula u školu. Sama... Po prvi put u životu, nisam zvala Saru.

Sarah P.O.V.

Ostala sam otvorenih usta kad se na vratima učionice pojavila Lydija. Iako mi je najbolja prijateljica, moram priznati da je izgledala kao živi mrtvac.

Prošla je pored svih, nikoga ne gledajući, niti pozdravljajući. Nisam mogla da vjerujem svojim očima. Prošla je čak i pored mene i slobodnog mjesta koje sam za nju čuvala, te je sjela sama u posljednju klupu.

Benja i Jack su sjedili iza mene, te su obojica u isti mah počela da me ispituju šta se to s njom dešava, da li je posvadjana sa mnom ili šta već.

Najgore od svega je bilo to što im ni na jedno pitanje nisam mogla odgovoriti, jer ni sama nisam znala odgovore.

Jedva sam dočekala kraj časa..

Lydija P.O.V.

Trznulo me zvono koje je označavalo kraj časa. Iste sekunde, Sara, Benja i Jack su se našli oko moga stola...

"Hajde produžite, pustite nas da pričamo!", povikala je Sara i odgurala momke od moje klupe.

"A ti, šta me gledaš? Pričaj šta se s tobom dešava, jesi ti normalna?"

Gledala sam svesku ispred sebe koju sam na prethodnom času zašarala crnom bojom... Nisam progovarala...

"Lydija, je li ti mene čuješ?", po glasu sam mogla da shvatim da je jako uzrujana.

I dalje sam šutala.

"Ma znaš šta, ne moraš pričati.. Ja tebe više ne prepoznajem! I ne zanimaš me više, samo da znaš! Ja ti ništa nisam uradila da se tako prema meni ponašaš!", ustala se i krenula da ide...

"Saro, pomozi mi! Ja sam mrtva! Ubio me je!", jedva sam pustila glas, a suze su opet krenule...