Prva Ljubav ❤ (ZAVRŠENA 📖🔚)

34. poglavlje: Johne, volim te!

John P.O.V.

Već unazad neko vrijeme, kontam kako da joj se javim... Možda porukom? Možda da je nazovem? Možda da je sačekam poslije škole?

Ne, ništa od toga... Sve mi je nekako glupo.

Nisam je vidio odavno... Išao sam par puta u kafeteriju, ali tad nje tu nije bilo. Ne znam ni ima li šta novo u njenom životu... Možda se pomirila Adamom? Možda ima nekog drugog?

Ne, ne vjerujem... Benja bi mi valjda rekao...

Aaaa, pa to je to! Benja!!!! Preko Benje mogu do nje, kako se nisam odmah sjetio...

Decembar, 2008.

Lydija P.O.V.

Sarah i ja smo stojale na školskom hodniku, pokraj prozora i čekale sljedeći čas... Još dva i idemo kući, konačno... Noć je već odavno pala.

"Saro! Vidi! Snijeg!", povikala sam iz sveg glasa, a osmijeh se našao na mom umornom licu...

"Aj, samo nam je to trebalo... Sad će Lydija da pere o snijegu...", preokrenula je očima...

Istina, voljela sam snijeg. Zima je bila moje najdraže godišnje doba. Voljela sam te snježne pahulje, voljela sam miris zime...

"Šta je bilo, zašto si se odjednom zamislila?", upitala me Sara.

"Ma ništa... Glupost...", odmahnula sam glavom.

"Kako glupost, sad si se kezila k'o budala kakva, a sad skoro plačeš?! Šta je??"

"Ne znam... Odjednom mi je došao na pamet John... Ko bi rekao da je evo i zima stigla, a da od njega ni traga ni glasa... Od ljeta je tako brzo ovo vrijeme prošlo..."

Spustila je svoju ruku na moje rame ..

"Ne znam šta da ti kažem... Iskreno, ja sam svo ovo vrijeme mislila da ćete se vi pomiriti, ali eto... I voljela bih da se pomirite, stvarno bi!"

A tek ja, pomislila sam u sebi...

"Da mi je dočekati taj dan, da on opet mene zovne... Ali, to nikad neće biti..."

"Cure, u razred...", povikala je profesorica kod koje smo trebali imati posljednji dvočas.

Ušle smo i sjele u svoju zadnju klupa. Benja i Jack su sjedili nasuprot nas.

Kako je čas odmicao, ja sam sve manje znala o čemu profesorica priča... Bila sam u nekom svom svijetu, iz kojeg me je trgnuo Benjin glas:

"Lydija? Lydija??"

"Molim?", tiho sam prošaptala i okrenula se prema njemu.

"Uzmi!", bacio mi je ceduljicu.

"Tišina djeco!", povikala je profesorica nakon što je primjetila komešanje u zadnjim klupama.

Pričekala sam da vrati pogled na knjigu iz koje je čitala zadatke, a vjerovatno ih ni sama nije znala uraditi, te sam se sagnula po papirić koji je pao pod moju klupu.

Hej, sad me John zvao... Hoće da se vidi s tobom, da pričate... Kaže da će te čekati u kafeteriji poslije 19h...

Ostala sam bez daha. Gurnula sam Saru laktom i pokazala joj ceduljicu.

Oči je širom otvorila i napravila izraz lica u kojem nije mogla sakriti ni svoje uzbudjenje ni iznenadjenje...

"Lydija... Pa vidiš li ti šta tuu piše???"