Prva Ljubav ❤ (ZAVRŠENA 📖🔚)

41. poglavlje: Druga osoba

Lydija P.O.V.

Koliko jedan običan čovjek može da ponese tuge u sebi? Negdje sam čula da može onoliko koliko je sposoban da ga ne slomi. Što je tuga veća, čovjek je jači. Jesam ja onda jaka? Ne znam...

Izgubila sam svaki osjećaj u sebi, tako da više nisam bila sigurna ni da li sam ja čovjek. Jedino, ponekad, kad bih prevrtala sjećanja, osjetila bih neku bol u grudima, a to me navodilo da pomislim da još nisam skroz mrtva. Još nešto u meni postoji... Šta je to? Ne znam...

Nakon punih deset dana preležanih u krevetu, ustala sam i stala pred ogledalo.

Duga kosa mi je bila prljava, zavezana u neki labavi rep, tako da je stršila na sve strane.

Lice mi je bilo blijedo, kao da nemam kapi krvi u sebi.

Oči su mi bile, nekako, mutne i zamagljene, a podočnjaci ispod njih su ukazivali na umor koji je počeo da nadjačava moje tijelo.

Koža mi je bila hrapava i suha, na dodir čak i bolna.

Gledala sam tu osobu u ogledalu i pokušavala da shvatim gdje je nestala ona Lydija od prije?

Nema te Lydija više, umrla je. Iščezla je u nekoj patnji i suzama, ugušila se u svome bolu. A zašto? Zbog koga?

Osvrnula sam se oko sebe i shvatila da sjedim u polumraku koji je okupirao moju sobu. Zastori na prozorima su bili navučeni, tako da nisam imala pojma kakvo je vrijeme vani.

Otišla sam do prozora i odmračila sobu, a jaka svjetlost koja je uprla u moje oči me netjerala da ih brzo vratim nazad.

Danas moram po knjižicu, a tako mi se ne da. Ne da mi se gledati vanjski svijet.

Začula sam škripu, znala sam neko korača niz hodnik koji vodi do moje sobe. Neko je pokucao na vrata, a zatim proviro unutra. Mama.

"Ljubavi? Jesi ustala? Jesi sad gladna?", brižno je upitala.

"Nisam mama, ne mogu jesti...", tiho sam rekla, srameći se da ju pogledam u lice.

"Moraš Lydija..."

"Mama, ne navaljuj, molim te..."

"Dobro, dobro, samo kažem.. Hajde spremi se pa da idemo po knjižice, ja ću te odbaciti...", krenula je da izadje van...

"Mama... Imam jednu molbu..."

Mama me poslušala... Nazvala je razrednicu i zamolila je da ona pokupi moju knjižicu, s izlikom da sam jako prehladjena. Otišla sam s njom do škole, ali nisam izlazila iz auta. Nakon petnaestak minuta, mama se vratila.

"Evo ga, izvoli...", predala mi je u ruke moju sramotu.

"Gledala sam u knjižicu, ali nisam ju otvarala..."

"Šta kažeš da odemo negdje na pizzu?", pokušavala je na sve načine da me oraspoloži.

"Ne mama, molim te, hajmo odmah kući.."

Ušla sam laganim korakom, a tata je sjedio u dnevnoj sobi. Istog momenta, stala mi je knedla u grlu. Gledala sam papirnu knjižicu, roskaste boje, ali i dalje nisam ju otvarala...

"Sedam negativnih?", rekao je tata nakon što sam mu predala knjižicu u ruke...

Osjetila sam u njegovom glasu dozu sažaljenja, ali u isto vrijeme i razočarenja koje sam mu priuštila. Nisam imala ni snage, ni hrabrosti da ga pogledam u oči. Sramila sam se same sebe.

Prišao mi je i jednom rukom pomilovao moj obraz, na što mi je jedna suza pobjegla iz oka... Otišao je teškim korakom u kuhinji, znala sam, ovo nikad nije od mene očekivao.

Opet sam ušla u najmračniji dio naše kuće, u svoju sobu. Vrata za sobom sam zaključala i sjela na stolicu ispred ogromnog ogledala.

Gadila sam se samoj sebi. Gadila mi se pomisao na tatin izraz lica i na razočarenje koje sam svojim roditeljima upravo priuštila... A oni, mi nisu ni riječ jednu lošu rekli.

Kako sam bila glupa, zbog koga sam sve ovo uradila? Zbog njega? Ne mogu da vjerujem na što sam spala.

Učinio je da se osjećam bezvrijednom, praznom i pustom. Učinio je da se osjećam mrtvom; mrtva duša je bila stanovnik moga beživotnog tijela.

Učinio je da se osjećam kao najveće smeće, kao propalica, kao najveća glupača.

Učinio je moje oči nepresušnim izvorom, iz kojeg su suze lile, same, jedna za drugom.

Učinio je da postanem živi mrtvac.

Učinio je da postanem bezdušna.

Opet sam se pogledala u ogledalo... Moje blijedo lice je pokazivalo tragove umora. Rukama sam obrisala svoje suze, pomoću kojih sam iz sebe izbacila sve ružne riječi i djela koja mi je on priuštio.

Ostala su mi samo sjećanja. Samo ona ružna. Sjećanja da nikad ne zaboravim koliko me povrijedio. Sjećanja koja ce mi pomoći da mu naplatim svaku svoju suzu i noć bez sna.

Lydija, ovo je zadnji dan koji si provela u suzama.

Od danas počinjem da kujem svoju osvetu. Od danas počinje moj zaborav... I okretanje nove stranice.

Od danas, Lydija Martin postaje druga osoba.