Prva Ljubav ❤ (ZAVRŠENA 📖🔚)

12. poglavlje: Neke čudne poruke...

Lydija P.O.V

Prolazili su dani, jedan za drugim, a John i ja smo već mjesec bili u vezi. Skoro svaki dan smo se nalazili i družili, a dane koje nismo mogli da provedemo zajedno, trošili smo na kuckanje poruka, i duge pozive.

Upoznavala sam svaki djelić njega i njegove duše i kroz taj mjesec shvatila sam koliko je on poseban momak.

Iako je imao život , kako kažu na visokoj nozi, to se na njemu nije dalo primjetiti. Jedino što je moglo da uputi na to bila je markirana odjeća koju je nosio. Svojim ponašanjem i karakterom to nije pokazivao. Bio je skroman momak, nježan, pažljiv i brižan. Najviše mi se je na njemu svidjalo što nije bio škrt i sebičan.

Takodjer, shvatila sam i da je dobar prijatelj, te da mu pravi prijatelji u životu znače sve. Na neki način, bila sam ponosna što sam s njim, ne zbog njegovog lijepog lica, izgleda, ili materijalnih stvari, nego zbog toga što je bio dobra osoba!

...

Bilo je jutro, lijep ljetni dan. Dogovorila sam se sa Johnom da ćemo izaći.

Na lice sam stavila malo make up-a, obukla ljetnu haljinu, crvene boje sa bijelim šarama i obula svoje omiljene, bijele starke. Kosu sam podigla u visoki rep, pošto su ljetne vrućine bile nepodnošljive. Dogovorili smo se na starom mijestu, u parku.

Kad sam stigla, vidjela sam ga, stojao je naslonjen na svoj motor, i po običaju pušio je cigaretu, što sam najmanje voljela kod njega...

John P.O.V.

Stigao sam malo ranije nego što sam trebao na mjesto našeg sastanka i tek onda sam shvatio da je još nema. Dvoumio sam se da li da pripalim cigaretu, znao sam koliko to ne voli, iako mi nikad nije rekla, a nakon dobrih petnaestak minuta čekanja, odlučio sam da hoću.

Samo što sam pripalio, podigao sam glavu i vidio je kako korača prema meni. Bila je tako slatka u crvenoj haljini s nekim bijelim šarama, a kako mi se približavala, na licu je imala sve veći osmijeh.

Bože, bila je predivna!

Bacio sam cigaretu, zgazio je s nogom, te krenuo prema njoj. Bacila mi se u zagrljaj, te svoje ruke zakačila oko moga vrata. Rukama sam je prihvatio za struk i podigao visoko u zrak. Smiješila se kao malo dijete.

"Falio si mi!", tiho je rekla, te spustila svoje usne na moj obraz. Njeni poljupci su bili tako mehki.

Spustio sam je na zemlju i rukama uhvatio njene obraze, a oči su joj sijale tako da sam u njima mogao vidjeti odraz svoga lika. Poljubio sam je.

Lydija P.O.V.

Proveli smo skoro cijeli dan skupa, šetali smo, jeli pizzu, zatim sladoled, mazili se i pričali, vozili na motoru. Dan mi je tako brzo prošao.

Iako je atmosfera bila opuštena, on mi nije djelovao tako. Par puta sam ga pitala je li sve u redu, medjutim, samo bi mi uputio osmijeh, klimnuo glavom i promijenio temu. Bio mi je malo čudan.

Sjeli smo na klupicu u parku, te me je on obuhvatio svojim snažnim rukama. U njegovom zagrljaju, osjećala sam se najsigurnije.

"Lydija, moram ti nešto reći!", rekao mi je nekim tužnim glasom.

Gledala sam ga pravo u oči, bojeći se onoga što mu je na umu... Očekivala sam najgore...

John P.O.V.

Pogledala me je čudno, a u jednom momentu učinilo mi se da joj u oku igra jedna suza. Zapravo, nije mi se učinilo, to i jest bila suza. Spuštene glave je čekala i pažljivo slušala što imam da joj kažem..

"Moji sutra idu na more, moram i ja s njima, ostajemo deset dana.", rekao sam ne smačinjući pogled s njenog lica...

Podigla je glavu i pogledala me sa blagim smiješkom...

"Joj, pa ja mislila Bog zna šta je...", veselo je otpuhnula.

"Pa zar ti nije žao što se toliko nećemo vidjeti?"

"A jeste budalice, ali prepala sam se da je nešto loše!", rekla je ljubeći mi obraze...

Na lice joj se vratio stari osmijeh, a oči su joj dobile neki sjaj. Kao da joj je pao kamen sa srca što je nisam razočarao.

Spustila je glavu na moje rame, osjetio sam kako diše... Rukama sam ju čvrsto zagrlio, a u sebi još jednom proklinjao samog sebe što, opet, nisam skupio dovoljno snage i hrabrosti da joj sve kažem.

Kako je bilo vrijeme da krene kući, ponudio sam da ju odvezem, ali nije dala. Njeni još nisu znali da ona ima dečka, a kako i sama kaže, vjerovatno im ne bi ni bilo drago.

Oprostili smo se i izljubili jedno drugo, uz obećanje da ćemo pisati jedno drugom narednih deset dedet, a ona nije ni slutila koliko sam se navukao na njeno prisustvo i koliko će da mi fali tih dana koje ću da provedem na moru. Spustila mi je još jedan poljubac na usne , te laganim korakom otišla.

Gledao sam je, dok mi nije izmakla iz vida. Grižnja savjesti mi nije davala mira. Znao sam da moram nešto da uradim. Izvadio sam mobitel i natipkao poruku:

Hej Kim. Nisam mogao ranije da ti odgovorim na poziv i poruku... Možeš li sad da se vidimo? Moramo ozbiljno razgovarati!