The Vampire Witch: New Age

Chapter 5

"Hajde, požuri!" paničarila smo dok smo nestajali velikom brzinom. Teleportacijski amulet je gotovo uvijek bio uz mene. Maleni, naizgled bezazlen privjesak na dugačkom lančiću je doslovno mogao raditi čuda. Harry i ja smo stali u krug u koji je bio upisan pentagram i nije mi trebalo mnogo, već samo prodoran i fokusiran pogled na udubljenja na zemlji i već se granica, tj. kružnica u kojoj smo se nalazili zajedno s pentagramom zapalila. Zatvorila sam oči pokušavajući se prisjetiti adrese na kojoj je Zumbulova obitelj živjela.

Kada sam otvorila oči, okruženje oko mene se promijenilo. Shvatila sam da nasreću nisam ni u čemu pogriješila i da sam se stvorila na željenoj lokaciji. Harry i ja smo se začuđeno pogledali vidjevši crni džip parkiran ispred njihove kuće. Veoma upadljivo za moj ukus. Osvrnula sam se oko sebe kako bi se uvjerila da nas nitko ne promatra i obratila se Harryju: "Slušaj. Što čuješ?"

"Ženski jecaj. Šaputanje, ali ne mogu ga dobro čuti", na njegovom licu sam mogla vidjeti kako se napreže da osluhne što se zbiva u toj zamračenoj kući. Izgledalo je kao da su moje vizije bile točne. Žao mi je što sam barem malo sumnjala u samu sebe.

"Imaš li kakvo oružje?" upitala sam ga tihim, niskim glasom. Čovjek nikada ne bi rekao da će ikada doživjeti takvo pitanje od šesnaestogodišnjakinje.

"Ne", u čudu je odgovorio. Sklopila sam ruke i još bolje nego do sada se usredotočila na ulazna vrata Dianine kuće. Bila su lagano odškrinuta, a kroz maleni otvor su se vidjele ruke obučene u crne vjerojatno kožne rukavice. Barem dvije osobe su morale biti ondje i čuvati vrata.

"Sranje. Vidiš one tipove vani? Mislim da su njihovi. Prišuljaj se, pogledaj što se događa, sredi ako nekog moraš i nađemo se za nekoliko minuta", prošaputala sam i dala mu naredbe.

"Razvali ih, mala", bio je vidljivo zadovoljan mojim vodstvom te sam dobila za nagradu dobila kratak poljubac u obraz.

"Znaš da hoću", ratoborno sam odvratila i tiho koračala do crnog auta iza kojeg sam čučnula i ponovno bacila pogled na vrata kuće. Ne smijem zajebati. Ne smijem. Duboko sam uzdahnula, zaklopila oči na tren i sporo se šuljala prema vratima pazeći da usput ne nagazim na koju grančicu ili štogod drugo što bi moglo prouzrokovati neželjeni šum ili zvuk. Primakla sam se vratima, no prije negoli sam uhvatila kvaku, bijela ulazna vrata su bila otvorena od nečije druge strane. Ugledavši zapanjenog tipa koji je izgledao kao neki S.W.A.T. specijalac, refleksivno sam ga opalila po faci na što je jauknuo. Toliko o tihome. Znajući da ću uskoro dobiti još tipova za prebijati, oborila sam ga na pod i preuzela njegov pištolj. Zaista nije bio dovoljno dobar protivnik za mene. Ovo je bilo prelako. Stisnula sam se uza zid i prestala disati osluškujući korake koji su mi se približavali.

"Imamo uljeza. Hodnik, provjeri, Mitch", čula sam naposljetku naredbu i počela se mentalno pripremati za još jednog naoružanog, a moguće i nešto jačeg protivnika nego što je ovaj bio. Sjena tog Mitcha je bila poprilično krupna i unaprijed sam znala da ću s ovim možda pustiti koju kapljicu znoja. Čim je vidio oružje koje sam držala u svojoj spuštenoj lijevoj ruci, izravno me napao. Mlatnuo me po glavi tolikom silom da sam udarila o zid. Dok sam razmišljala kruže li mi zvijezde ispred očiju ili plešu, razljutila sam se i vratila mu udarac u glavu, samo što sam još k tome dodala i udarac pištoljem. To mora boljeti. Ne želim ni znati koliko. Pao je na pod, ali se nije onesvijestio, no ono što mu je još dodatno dobro došlo je bilo - pojačanje. Dvije osobe su mi se prijeteći približavale dok sam ja istovremeno hodala unazad, no kada sam došla do samog zida, shvatila sam da nemam kamo.

"Što radiš ovdje, djevojčice? Pusti taj pištolj, ozlijedit ćeš se", bio je jedan od komentara. Pa, možda mi ni ne treba pištolj da bih ih fizički povrijedila. Mislim, uvijek bih mogla pucati, no to je nešto što bi čak i susjedi mogli čuti, kamoli ne ostali u kući.