•14•

1.5K 66 0
                                    


"Tako je!", vrisnem od sreće, nakon što sudijski zvižduk označi kraj utakmice. Još jedna velika pobeda, ovaj put nad Švedskom. Rezultatom sedam na prema četiri obezbedimo četvrtfinale protiv Amerike. To će biti najteža utakmica dosad.

"Vi zaista jeste ponos nacije", kažem ponosna na to što imam priliku da provodim vreme s njima i da ih ovako dobro poznajem. Svugde u svetu fudbal je omiljeni sport i ono što donosi najviše radosti, no mi smo ovde posebni. Mnogo više cenimo hokej, iako su i fudbaleri u poslednje vreme uspevali da nateraju osmehe na naša lica.

"Ćuti, ne hvali nas. Ima još dosta do zlata", Ilja me ućutka, da ih ne bih izbaksuzirala.

"Idemo da proslavimo", Ženja odmah predloži, ali mu selektorov pogled da do znanja da od toga nema ništa.

"Nema nikakvog slavlja, sve dok smo u takmičenju", čim Kudašov progovori, ja zaključim da je došlo vreme da se povučem. Još malo pa prođe Svetsko, a mi nikako da popravimo odnos.

Zaputim se u svlačionicu, ali ponovo ne uspem da prođem hodnik, a da me neko ne zaustavi. Šta je to više s ovim ljudima?

"Lina?", zbunjeno je pogledam, jer nju baš nikako nisam očekivala ovde.

"Otkud ti?", upitam, nakon što uspem da se izvučem iz njenog zagrljaja. Imam dane kad mi bilo kakav fizički kontakt smeta i kad je jedino što zaista želim svoj mir.

"Kum me doveo da gledamo tatu", tačno sam znala da ništa ne može proći bez njega. Do skora je jedino što sam znala o njemu bilo da postoji, a sad gde god da se okrenem on.

"Zadovoljna rezultatom?", upitam, čisto da bih produžila razgovor i ako je ikako moguće izbegla taj neželjeni susret.

"Uvek", kaže uz osmeh, pa se okrene kao da traži nekoga u ovoj gužvi.

"A tu si", obraduje se što ga je napokon našla, pa uprkos želji da ga izbegnem, ne uspem.

"Zdravo", pozdravi me kratko, tonom koji pokazuje da ni on baš nije želeo ovaj susret.

"Zdravo", uzvratim na isti način, pa shvatim da su momci krenuli ka svlačionici.

"Sad žurim, ali vidimo se posle", pozdravim se s Linom i pobegnem pre nego što uspe išta da kaže. Još nekih pola sata i moći ću da šmugnem kući i provedem ceo dan uz seriju.

Feđa's pov

"Zašto ovako ode?", Lina razočarano prokomentariše Ksenijin odlazak, a ja se potrudim da smirim situaciju.

"Mora da radi. Uvek nakon utakmice mora da proveri da li se ko žali na neke bolove, povrede i koliko su svi spremni za iduću utakmicu", objasnim joj ukratko Ksenijine obaveze, pa ona klimne glavom kao znak da je razumela.

"Hoćemo ti i ja negde na sladoled ili ćemo sačekati Ilju?", pustim je da bira, jer je meni u potpunosti svejedno.

"Ja bih da sačekamo tatu", poželi da čestita ocu na dobroj igri, pre nego što svako ode svojim obavezama. Ne mogu ni da zamislim koliko joj tata fali. Tokom cele sezone je u Americi, a sad i kad je došao kući, maksimalno je posvećen reprezentaciji.

Ako ikad rešim da se ponovo vežem i dobijem decu, odreći ću se fudbala da bih mogao sve svoje vreme da posvetim njima. Drugačije ne znam da li bih mogao.

"U redu onda, sačekaćemo ga ovde, pa ćemo onda posle na sladoled", kažem uz osmeh, pa se naslonim na zid, jer ko zna koliko dugo ćemo čekati Ilju, pogotovo što ne zna da smo tu.

"Feđa", okrenem se ka Lini, koja kao da se snebiva da li da kaže to što je naumila ili ipak ne.

"Nedostaje mi Sonja", ipak progovori, a ono što je rekla me pogodi kao grom iz vedra neba. Stojim bledo pred njom i ne znam šta da kažem. Činjenica da znam da je, za razliku od mnogih naših prijatelja, Lina u potpunosti iskrena zaboli još više.

"I meni", kažem tiho, boreći se za vazduh. Ne želim više da plačem, ali knedla u grlu i glas, koji se već uveliko trese, govore suprotno.

Koliko je zaista vremena potrebno da se preboli smrt voljene osobe? Jer meni se trenutno čini da se to nikad zapravo neće desiti.

"Ne mogu da razumem zašto. Uče nas da se sve dešava s razlogom, ali ja zaista ne vidim razlog. I kako Onaj gore može mirno da sedi i posmatra kako ljudi pate zbog Njegovih velikih planova?", nastavi ljutitim tonom, očito povređena i više nego što želi da pokaže, ali ne mogu da joj dopustim da tako priča.

"Karolina, dosta! Ne huli. Ceo život ćeš se susretati sa ovakvim iskušenjima, ali vera mora da se sačuva. Šta nam ostane, ako ostanemo bez vere?", pogledam je ozbiljno, zbog čega pogne glavu i spusti pogled. Možda sam zvučao i pregrubo, ali ne želim da bude razočarana u život i sve oko sebe, kao što sam ja u jednom momentu bio.

"Šta se ovde dešava?", Ilja se pojavi u tom trenutku, pa se oboje okrenemo ka njemu.

"Ništa. Lina je htela da te sačeka", kažem kratko, pa ih ostavim da se ispričaju, a ja odlučim da ih sačekam na ulazu. Tako je bolje.

Pogledom sasvim slučajno uhvatim Kseniju, na klupi, dok zamišljeno posmatra ulicu i ljude, koji se užurbano kreću. Odlučim da joj priđem, a ni sam ne znam zašto. Verovatno da prekratim vreme dok čekam Linu.

"Teška noć?", upitam tiho, pa zaradim njen izgubljeni pogled. Deluje kao da ne zna ni gde se nalazi. Samo klimne glavom, očito nemoćna da progovori.

I ja ćutke sednem pored nje, jer ni sam ne znam o čemu bismo mogli da pričamo. Poslednji naš razgovor nije prošao dobro. Od prijateljskog razgovora do žestoke prepirke u samo par trenutaka.

"Kako nova devojka?", upita zainteresovano, kao da se toga setila baš ovog trenutka.

"Ko?", zbunjeno je pogledam, jer mi nije jasno o čemu priča. Nisam imao devojku u pravom smislu te reči, još od Sonje.

"Neka plavuša, ako dobro pamtim Dimine reči. Nisam sigurna, proteklo je mnogo vodke to veče", ovo sve zvuči, kao da nam ponovo sledi neka prepirka.

"Iskreno, ne sećam se ni kako se zove", izvalim sasvim nemarno, a pažnju mi privuče mladi par s detetom s druge strane ulice. Čini mi se da ih nikad nisam primećivao, kao sad.

"I posle se ljutiš kad kažem da si bezosećajan", vrati nas na temu zbog koje smo se i posvađali.

"Rekao sam ti već da ne znaš ništa o meni", procedim kroz zube, trudeći se da ne planem, iako sam već na ivici živaca.

"Znam dovoljno. Zavedeš, iskoristiš, pa onda baciš. Da li se zbog toga možda osećaš više muškarcem, pošto ti je ego povređen? Neka Sonja te šutnula, pa misliš da je okej da sad ti to isto radiš drugim devojkama", i ne zna da je spominjanjem Sonje prevršila svaku meru.

"Umukni više! Njeno ime ne uzimaj u usta, je l' ti jasno?"

"A što? Da nećeš možda da me udariš? Hajde slobodno, preživela sam i gore!", sad i ona podigne glas, ispitujući moje granice izdržljivosti.

"Ponoviću ti još jednom da se ne petljaš kad ne znaš priču", ponovo pokušam da smirim situaciju, jer ne želim novi sukob, ali ona ne želi da okonča ovo.

"Onda me prosvetli! Inače imam pravo da donosim svoje zaključke!"

"Nemaš pravo. Zapravo si ovde ti ona bezosećajna, čim možeš da pričaš takvo nešto o osobi koju ne poznaješ. I idući put kad staviš ime moje pokojne supruge u ta svoja pogana usta, neću se kontrolisati", iako ne dižem glas, ono što sam rekao je imalo još veći uticaj na nju, jer je napokon ućutala.

"Upozorio sam te", kažem ledenim tonom, okrenem se i odem, dok nisam uradio nešto zbog čega ću posle da se kajem.

Šta god da ju je povredilo, ne daje joj za pravo da ide okolo i povređuje druge.

𝑃𝑜𝑟𝑢š𝑒𝑛𝑒 𝐵𝑎𝑟𝑖𝑗𝑒𝑟𝑒 ✅Where stories live. Discover now