•4•

1.7K 66 0
                                    


"Podočnjaci su ti do poda", kaže umesto pozdrava, ali ne ljutim se. Znam da je to primetila, jer brine za mene.

"Ne pamtim kad sam se poslednji put naspavala kako dolikuje", kažem istinu, iako znam šta sad sledi. Jebiga, kad ne volim da lažem.

"Treba da odeš doktoru. Sto puta sam ti govorila da insomnija nije normalno stanje", klimnem glavom, iako znam da od toga nema ništa. Stvar je u tome što ja ne patim od insomnije, već od noćnih mora. More su jedini pravi razlog mog nespavanja.

"Išla sam", nisam slagala. Išla sam psihijatru dosta dugo. To je jedan od razloga što sam prešla u SKA i preselila se u Piter.

"Kad?", pogleda me sumnjičavo. Nikad ne veruje u ono što nije videla.

"U Piteru. Stvar je u tome što je sve na psihičkom nivou, pa mi nikakvi lekovi ne pomažu", pojasnim, uveravajući je u istinitost svoje tvrdnje. Zapravo, žena nije ni želela da mi da ikakve lekove, iako sam ja ubeđena da bi pomogli. Jednostavno smatra da je mnogo bolje da rešim problem sama sa sobom.

"Ne znam šta da ti kažem. Jesi spremna za tekmu?", promeni temu, što mi trenutno odgovara.

"Jesam, mada mi i dalje nije jasno zašto baš ja moram da idem s tobom", progunđam, jer zaista nisam raspoložena za fudbal.

"Jer si moja najbolja prijateljica i nećeš me ostaviti da idem sama", osmehne se, pa me povuče ka izlazu iz zgrade i njenom automobilu.

"Ne želim da kasnimo", pojasni, pa odlučim da joj bar ovaj put ne protivrečim. Smestim se na suvozačko sedište, a njoj prepustim volan, iako zaista ne volim da budem suvozač. Volim kad imam kontrolu, pa bar i u vidu volana.

Vožnja prođe uz muziku i svakakve tračeve, koje je čula u poslednje vreme, uglavnom na sopstvenim žurkama. Ponekad pomislim da ih baš zato i organizuje.

Nakon nekih dvadesetak minuta parkira pred Lužnjiki arenu, gde će momci braniti državni grb. Bolje bi im bilo da ginu za svaku loptu, kao što moji momci ginu za pak.

Iznenadim se kad shvatim da su karte za VIP ložu, ali njeno prezime to savršeno objašnjava.

"Mislila sam da ćeš želeti da gledaš sa tribina", kažem iskreno, na šta ona slegne ramenima.

"Ne volim gužvu", da kratko objašnjenje, pa me povede ka našim mestima. Ja baš suprotno smatram da je jedini pravi način za gledanje bilo kog sporta, pravo sa tribina. Jedino tako možeš sasvim da osetiš i uživaš u atmosferi.

"Nadam se da ti to ne smeta", pogleda me upitno, a ja odmahnem glavom.

"Ni ja danas nisam baš raspoložena za gužvu", pogotovo jer nisam spavala celu noć.

"A i odavde se bolji vidi", kaže uz osmeh, a meni ostane jedino da verujem u to.

"Izvini zbog njegovog ponašanja pre neku večer", i tako iz čista mira, podseti me na prepirku za Linin rođendan.

"Sve okej", odgovorim kratko, trudeći se da prekinem priču o tome.

"Nije okej. Poneo se kao potpuni kreten", namršti se, kao da je i dalje ljuta na njega zbog toga.

"Ali to nije tvoja krivica, a iskreno i zaboravila sam do sad", potrudim se da je ubedim u to da je cela ta situacija sasvim nebitna. Ne želim da sazna istinu.

"On je samo prošao kroz jako težak period. Pa pobogu, nismo ga videli celu godinu, jer je želeo sam da prođe kroz to", kao da se odjednom setila nečeg, odljuti se i stane u njegovu odbranu.

"Nikol, dosta. Nisam ljuta zbog toga. Svako ima pravo na svoj stav", ma koliko taj stav bio pogrešan.

"Izvini, ako dosađujem. Jako mi je stalo do njega i do tvog mišljenja o njemu. Ne želim da ga mrziš", iako sam u potpunosti svesna da je ona ozbiljna, ne izdržim da se ne nasmejem.

"Koliko puta ću morati da ti ponovim da je sve okej? Prvi utisak možda i nije najbolji, ali daleko od toga da ga mrzim."

"Prava si duša."

Feđa's pov

Nakon odlične pobede nad Kiprom, nađem se s momcima u svlačionici. Ne uspemo kako treba ni da proslavimo, kad nas prekine kucanje.

Igor, kao najbliži vratima, otvori, pa prepoznam Nikol i Kseniju. Iskreno se iznenadim što ih vidim, nakon poslednjeg našeg susreta.

"Čestitam, kume. Odlična utakmica", Nikol mi se obrati s ogromnim osmehom, pa me čvrsto zagrli, ne obraćajući pažnju na to što sam mokar. Sigurno je ponovo razmišljala o Sonji, jer mi inače jedva i ruku pruži posle utakmice.

"Nisam znao da ćeš doći. Hvala na podršci", uzvratim joj osmeh, pa zbunjeno pogledam u Kseniju, koja nervozno lomi prste. A onda shvatim razlog.

Neugodno joj je, jer je postala centar pažnje u prostoriji punoj polugolih muškaraca.

Iskreno se nasmejem tome, zbog čega me zbunjeno pogleda. Shvatim da je Nikol možda i bila u pravu pre neko veče. Možda i jesam bio preoštar.

Priđem joj uz prijateljski osmeh i pružim ruku pomirenja.

"Hteo bih da se izvinim za svoje ponašanje na Lininom rođendanu. Nisam imao pravo da tako agresivno iznesem svoj stav, bez obzira na to koliko stojim iza njega. Takođe, ni najmanje nije bilo lepo s moje strane što sam donosio zaključke o tebi, a faktički te ni ne poznajem. Tako da se još jednom izvinjavam", u njenim smeđim očima primetim mešavinu iznenađenosti i zbunjenosti.

I iako sam se ja upravo najiskrenije izvinio, ona nastavi da ćuti i da me posmatra nepoverljivo. Imam utisak kao da je cela svlačionica utihnula i posmatra baš nas dvoje.

"Prihvataš li izvinjenje?", ponovo joj se sasvim prijateljski obratim, pa ona napokon prihvati moju ruku, koja je sve ovo vreme visila u vazduhu.

"Baš sam malopre rekla i Nikol da je sve okej. Nije morala da te tera da se izviniš", obrati mi se hladno, insinuirajući da moje izvinjenje nije bilo pravo.

"Zapravo, Nikol nema nikakve veze s ovim. Iznenađen sam njenim dolaskom, jer sam bio ubeđen da je i dalje ljuta na mene. Izbegava me još od tad. Ali bez obzira na to, ja radim isključivo ono što želim, ne ono što traže od mene", pokušam da joj objasnim da je izvinjenje krajnje iskreno, ali mi deluje kao da sam se totalno zapetljao.

"Ono što zapravo pokušavam da kažem je da mi je iskreno žao i da je i izvinjenje bilo sasvim iskreno", skratim priču, pa joj se još jednom prijateljski osmehnem.

"Ono što ja pokušavam da ti kažem je da nisam ljuta. Svako ima pravo na svoj stav, koliko god da se ja ne slagala s tim stavom. Da sam ljuta ne bih pristala da obučem tvoj dres", tek u tom momentu primetim da zaista nosi dres sa mojim prezimenom.

"Fan?", upitam uz osmeh, ali ona istog momenta odmahne glavom.

"Nikol me naterala. Rekla sam ti, ja sam hokejaški fanatik, a fudbal baš i nije na listi mojih omiljenih sportova", podseti me, na šta klimnem glavom uz osmeh.

"Nećeš nam dati baš nikakvu šansu?", upitam je veselo, pa dobijem odgovor kom sam se i nadao.

"Možda. Prvo treba da je zaslužite."

Prođe i maturska ekskurzija 😭 Iskreno mi je žao što je tako brzo prošlo, jer sam neverovatno uživala, ali vreme je da se vratim u stvarnost 🙈

Sad kad sam opet tu, nastavljam s delovima. Ponedeljak, sreda, petak - ova knjiga, a za ostalo ćemo već da vidimo 💙

𝑃𝑜𝑟𝑢š𝑒𝑛𝑒 𝐵𝑎𝑟𝑖𝑗𝑒𝑟𝑒 ✅Where stories live. Discover now