Ime joj je ljubav🌹|1 SEZONA||asensio.m

37 dio

"Je li moguće da me to pitaš?"-upitam ga pomalo drhtavog glasa.
Njegov odgovor je bila šutnja zajedno sa oborenom glavom.

"Marco,pitala sam te nešto!"-ponovim pokušavajući da pogleda u mene.

"U redu,kad budeš normalan onda ćemo pričati!"-dodam i izletim van prema sobi.

Nakon više od 20 minuta se spremim i javim Luci da se nađemo u kafiću blizu kuće,kako bih malo prošetala u ovim predvečernjim satima.Tada je Madird najljepši,a vjerujem da će mi ovo prijati nakon ovog što mi se desilo.Nakon svega.

"Ideš negdje?"-upita ugledavši me ispred izlaznih vrata.

"Idem sa Lucom,Enzom i Theom."-kratko odgovorim obuvajući tenisice.

"Zar nisu trebali ovdje doći?"-upita i stade pored mene.

"Jesu,ali želim prošetati!"

"Aha.U redu!"-doda tiho i izmače se korak dalje od mene kako bih mogla otvoriti vrata.

"Ako bude kasno kad budeš se vraćala,nazovi me.Doćit ću po tebe!"-nastavi sad naslanjajući glavu na zid i baci pogled na mene.

"Ako ne nazovem hoće to biti kao da te ne volim?"

"Noć je,brinem se!"-hladno iskulira moje pitanje.

Odmahnem glavom i izađem vani,ne vjerujući šta jedan čovjek može da mi uradi.
Najradije bih se zatvorila u sobu i plakala od muke.Jer mi se se trenutno pomutilo,skupilo u meni.Samo bih vrištala i plakala.

(...)
"Ni on nije baš najbolje.Ne ide čak ni na svjetsko,kaže da ostaje doma.Mnogo je tužan,loše je Leina!"-doda Luca tiho.

"Vjerujem...ali...ja još uvijek ne mogu da shvatim to.Znaš...ovo je previše za mene!"-kazem iskreno osjećajući se poraženo,utučeno,umrono...ali sve pod strahom.Bez snage da se suočim sa njima.

"Znamo,nije lahko.Nije nama nakon svega,a mogu samo zamisliti kako je tebi.Opusti se,malo razgovaraj sama sa sobom... I mi želimo znati zašto su te ostavili!'-nastavlja Theo.

"Hoću,nemojte se vi brinuti.Obećavam,nakon što dođem sebi potrudit ću se da razgovaram sa njima!Ponekad poželim da saznam pravi razlog..."

"Nemoj da ti ovo bude neko opterećenje molim te.Samo smo ti rekli kakvo je stanje...nama je bitno da si ti dobro"!

"I da budemo kao prije..."-doda tiho Theo.

"Pa zar nismo?Mi smo i prije bilo kao da ste mi braća a ja vama sestra!"

"Ali sad nema "kao",pa zato.Pitam,jer ne želim da nas ovo rastavi..."

"Neće momci.Ostajemo kao i prije...samo,žao mi je što se odnos sa Zinedinom mijenja...stvarno mi je prirastao srcu,ali ovo...."

"Nije li to normalno?Mislim nakon saznanja,svima nam je jasna njegova briga..."

"Da..."-otpuhnem.

"Gdje je Meri?Mislim...teta Meri?"-ispravi se Luca.

"U mom stanu...vidjele smo se,popričale smo ali ništa specijalno.Nisam željela da o tome pričam uopšte."

"Nisi ljuta na nju?"

"Zašto bi?Uvijek mi je govorila istinu,a ja nisam željela nikad da saznam ko su mi roditelji i nije mi rekla.Ne mogu se naljutiti na nju,jer nju samo i imam,imala sam je od svoje treće godine i do danas...želim zauvijek da je imam.Ona je moja duša,znaš...ja bih rasla u sirotištu da nije nje.To je nemoguće zaboraviti ili se naljutiti na nju!"

"Znamo..."-rekoše tiho."I ne trebaš da se ljutiš ni slučajno.Zauvijek ti ona treba biti broj jedan..."

"I jeste.Bila je,bit će i zauvijek ostati"