Ime joj je ljubav🌹|1 SEZONA||asensio.m

35 dio

“Kad bih ja imao sve istine u svojoj ruci oklijevao bih da ih pokažem ljudima, jer istina donosi nesreću. Sjetimo se Galileia!” Bernard le Fontenelle
Šta istina može donijeti nakon velike laži i tajne?Ne donosi sreću sigurno.Donosi bol,tugu i patnju.Sve ono što razara čovjeka.

Ušao je kao na prstima u stan ugledavši prvo mene.Na licu sam mu mogla uočiti mali strah,kao i kod mene.Priđe mi ne skidajući pogled s mene.

"Jesi dobro?"-upita me tiho na što slegnem ramenima.
Ne znam.Zaista ne znam jesam li dobro ili ne.Ali da se tresem cijelo vrijeme to da.

Osvrnu se oko sebe i ugleda ih.Njegov pogled i izraz lica ne mogu da vam iskažem i opišem riječima.Bilo je svega u njemu osim sreće.
U jednom trenutku izađoše Julian i Leon iz sobe spuštenih glava i stadoše u kut sobe.
Da li se meni čini ili ovdje svi znaju šta se dešava osim mene i Marca?
Svi mi izgledaju planski dogovoreno i uskoro odigrano.Nadam se da će da počnu jer osjećam se kao u hororu.

"Šta je ovo?"-upitam  tiho Marca koji sliježe ramenima i stisnu moju ruku.

"Ne znam ljubavi.Nemam pojma,šta im je?Šta Zinedine radi ovdje?Luca?"-sve u jednom dahu upita tiho gledajući u mene.

"Ne znam,ali bojim se."-izgovorim i oborim glavu.

"Hoće li netko objasniti šta se događa ovdje?"-upitam pomalo uznemireno.

"Polahko Leina.Znam da ovo možda ne želiš,sigurno ne želiš ovo nakon svega što je lijepo."-otpoče teta."Ali...oni žele Leno,žao mi je što te nisam uspjela sačuvati i odvesti negdje daleko od svih,ali...ovo je sudbina.Vjerujemo u sudbinu je li tako?"-upita dolazeći do mene.

"D-a..."-odgovorim nesigurno.Ne jer ne vjerujem,nego ne znam čemu sve ovo.

"Ona te dovela ovdje.Nadam se da ćeš mi oprostiti jer tim najsretnije dane upropaštavam...oprostite mi!"-doda i pogleda naizmjenično mene pa Marca.

Sve što sam osjetila u ovom trenutku jeste stezanje njegove ruke u mojoj.Ne znam kome je sad gore ovdje?Ali oboje se tresemo i lomimo od ove nejasnoće.

"Leina..."-uključi se Zinedine.

"Volio bih ako bi mogla sjesti pa da razgovaramo!"-pokaza rukom na sofu.

"Ne želim...recite šta imate,nije mi dobro dok me ovako držite u neizvjesnosti!Šta se dešava?"-malo povisim ton.

"Znaš,toliko puta sam poželio da sebi odsječem ove ruke i spalim ih negdje...jer,one su krive za sve!"

"Ne razumijem vas...hoćete već jednom svi reći šta se događa?Šta vam je?Kakve su to riječi?"

"Recite već jednom vidite da joj nije dobro.Završite više!"-sad pomalo u Marco nervozno viknu.

"Kakve veze imaju vaše ruke sad sa ovim svim?"-upitam jer zaista ne shvatam.

"Oprosti mi dijete.One su krive što živiš ovakav život ..."

"Teta je li ovo neka predstava?Molim te reci nešto..."-sad kroz blage suze joj govorim.

Zašto ja sad plačem?Zašto osjećam bol?Strah?

"Ostani smirena molim te.U redu?Ni slučajno nemoj da počneš gubiti svijest"-reče stavši do mene i uhvati za rame.

Sigurno izgledam kao retardirani kengur ovako gledajuci u sve njih.Zaista mi ništa nije jasno.Čemu sve ovo.

"Hoće li netko završiti ovo?'-upitam malo glasnije.

"Dovraga više.."-viknu Luca iz pozadine udarajući rukom od zid od čega poskočim malo.