Ime joj je ljubav🌹|1 SEZONA||asensio.m

20 dio

1K 😍😍 hvala puno ljudi!

"Da,ostat ću par dana ali ću se vratiti brzo!Moram i zbog faxa!"-govorim teti dok po ne znam ni ja koji put stavljam garderobu u ormar.

"Je li sve u redu?Mislim sa onom budalom i to?"-upita te se nasmijemo.Uvijek je bila pažljiva dok vrijeđa.

"Jeste,ne brini se.Nadam se da više neću morati bježati od njega i njegovih ideja!"-govorim te pogledam kroz prozor gdje pahulje još uvijek veju.
Novembar je.Najljepši mjesec,barem za mene.

"Super,ja se spremam na posao,upravo trebam da krenem!"-govori mi te pogledam na sat.
7:00h.
Koje ludilo mi se desilo jutros u 4:30,još ne mogu da vjerujem.

"U redu,onda se čujemo kasnije!Ja ću malo prošetati pa večeras se čujemo!"-dodam te nakon pozdrava prekinem poziv i završim sa garderobom.

Dok su pahulje prekrivale Madrid,mojim mislima prolazio je on i sve ono od jutros.
Da,prepustila sam se konačno jer želim da mu vjerujem!Želim da me voli onako kako govori.
Jednostavno čovjek se navikne na nekog,a onda vremenom ne može bez njega,uđe u krv i postane dio tebe.Baš kao što je i on uradio meni.Pomutio razum,a onda i srce.
Želim jedno,onda drugo...ali u oba slučaja je on.
Još ne mogu da shvatim dokle smo došli,od onakvog početka do ovog ovdje.
Da poželim da ga poljubim.
Naslanjam glavu na prozor uživajući u zimskoj čaroliji!
Postoji li nešto ljepše od bijele,čiste pahulje?
-Ne.Definitivno ne.
Šta kad se vratim?Šta onda?Da li će uspjeti ovo što smo počeli?Ipak,to nisu dva različita grada,već dvije različite države.
Ne znam koliko mogu izdržati sa tim,a i njegovim životom!Pa on je fudbaler i poznat.I baš kao i svakog fudbalera i njeg prate,kao i kompletan njegov život.
Previše razmišljam,za nešto što još nije došlo.
Prije svega ne znam da li da ikome za ovo kažem,jer ipak je bolje što manje se zna.Lakše ćemo uspjeti.

(...)
Nadam se da će Leina ostati u Madridu,sve dok ne riješim se Victorie,koja je došla ovdje sa namjerom da je nađe.Ne znam koliko im je to pametno,s obzirom i ako je nađu...to je Leina.Nikad nije željela da zna bilo šta o njima,niti da pogleda svoje slike iz djetinjstva,ništa!Ali baš ništa!
Možda bi im i rekla,pomogla ali onda mi prođe njen izraz lica dok je sjedila ispred sirotišta i grlila svoje malo lane u rukama,kojeg joj je Zidane kupio za 1.rođendan.Kao da je znala gdje je i šta joj je učinjeno.Sjedila je sama tiho uzdahujući,kao i danas što radi.Tuguje u tišini,gdje je niko ne može vidjeti.
Možda bih pomogla,ali mi to ne dozvoljava.Ne znam kako i na koji način su to mogli učiniti,ali i ne zanima me više.Samo želim njenu sreću i ništa više.

"Meri..."-glas Victorie me vraća iz misli,te je ugledam iza sebe tražeći njeno lice kroz pahuljice.

"Dobro jutro..."-reče približivši se do mene.

"Jutro Victoria,još uvijek si ovdje?"-upitam je još uvijek smireno.

"Namjeravam i ostati dok mi ne kažeš istinu!'-nastavlja razgovor od sinoć.

"Ti baš želiš da pokvariš jutor i meni i sebi,ha?"-upitam je ne želeći da počinje sa ovom temom.

"Meri,znam da si ljuta,bijesna,povrijeđena!Ali molim te,kaži mi bilo šta ako znaš!"-govori te otpuhnem.

"Nemam ti šta reći!Sinoć sam rekla što sam imala,jedino ako želiš da ponovim?"-upitam je te pogleda u mene sada ozbiljnim pogledom.

"Ne zanima me ništa osim toga,gdje je moje dijete shvataš?Želim da razgovaramo kao ljudi..."-dodade te pogledam na sat.
Uveliko kasnim na nastavu.