Ime joj je ljubav🌹|1 SEZONA||asensio.m

1 dio

||Bez poraza nema ni pobjede,nešto te mora naučiti kako stati na noge.||

Ne znam koliko čovjek treba biti jak kako bi se izborio sa cijelim svijetom,sa svim problemima i onim što mu se dešava.Koliko je potrebno snage da izdržiš najveću bol u svom srcu,koliko moraš biti jak da bi se izborio sam sa sobom i sopstvenim pitanjima?
Ne znam,ali ako se uspijem izboriti reći ću vam.

"Još samo malo Leina,još samo malo!"-govorim sebi dok uzimam knjige i sve moguće skripte za fakultet.

"Lei..."-oglašava se jedina osoba koju znam od svoje "porodice".

"Reci tetka..."-govorim izlazeći nakratko iz sobe.

"Požuri da doručkujemo,zakasnit ćeš na fax!"-govori kao i uvijek brižno.

"Idem,idem!"-kazem te ubrzam svoje spremanje.

Dobro nije to neko spremanje,pantalone,majica i patike.Tako obično?Takva sam.Obična.

"Čuvaj se dijete moje"-dodade čekajući da obujem patike na ulazu.

"Ne birni tetka,Bog nas čuva!'-kažem i poljubim u obraz.
Nakon rastanka uputila sam se na fakultet.Sigurno se pitate zašto živim sa tetkom?Duga je priča,ustvari baš i nije.Roditelji su me ostavili kao dijete od 3 godine,iskreno i ne sjećam se života sa njima,onako kao kroz maglu.
Zašto su me ostavili?Ne znam ni ja, ustvari koliko znam dobili su priliku da idu za Ameriku,da tamo žive.Ali pod uslovom da mogu povesti samo troje djece.
Po dobrom starom običaju,idu ona najmlađa djeca.Glupost.Roditelji ne ostavljaju svoju djecu ni pod cijenu čega.Ne smiju ostaviti ono što su donijeli na svijet.
Htjeli su me dati u sirotište,zamislite?Jeza me svaki put uhvati kad o ovome pričam.Nezamislivo.
Srećom,moja tetka Meri je uzela brigu o meni.
Kaže da je sve ostavila i došla ovdje,obećala je da će me zaštititi od svih i svega.Došle smo ovdje u Franfrukt kad sam imala isto toliko godina.

"Ako su oni mogli ostaviti tebe,bez da se pitaju kako to mogu.Ja ostavljam  sve njih,i nisam ni željela da se pitam,kako mogu.Mogu,jer su svi bezdušni"-objasnila je jednom prilikom.

Sada sam već kako kaže njeno dijete od 22 godine.Iskreno?Presretna sam sa njom,svaki dan molim Boga da mi je čuva i to mi je dovoljno.Ona je hrabra žena,izborila se sa svim nedaćama,iako se nikad nije udala kako kaže dovoljna da joj ja.A ja?
Ja sam kao mala imala hirurški rez na srcu.Nemam niti mržnju niti ljubav prema tim ljudima.Jednostavno nezananci.

"Gdje si ti,čekam te već 5 minuta!"-govori Sara čekajući ispred sale za predavanja.

"Evo me,malo kasnim ali sve je ok"

"Ok?Tebi je sve ok,i kad nije"-govori pomalo iznervirano te se nasmijem.

"Hajmo buduća doktorice,moraš biti smirena,ne možeš tako sutra i sa pacijentima"-počinjem sa filozofijom znajući koliko to moju Saru nervira.

"Ne znam šta ima u tebi,ali ne mogu da se naljutim na tebe!"-govori mi te joj namignem.

Nakon kraćeg razgovora i razmatranja šta to ima u meni,pa me toliko voli dolazimo do sale za predavanja i sjedamo u prve redove.Da,da uzorni studenti.Četvrta smo godina i do sada imamo samo četri 9,ostalo su desetke.Nije medicina bauk,ako redovno učite.
Nakon 5 sati predavanja i plus vježbi,ljudi moji izgledam kao preparirana vjeverica.Ne znam kako,trenutno se vučem do stana ali nekako idem.