New life,different me

Ne znaš ti ništa..

-"Sjedi".-gleda me.

-"Gdje je Karmen?"

-"Doći će."

Sjela sam i kratko pričekala da dođe i Karmen.
Uskoro smo svi bilo na okupu.

Neću natuknuti da sam se rijetko kad sjetila da trebam udahnuti...

Upravo si to spomenula.

Začepi!

Stvarno mrzim svoju savijest! Jer...

Te podsjeća koliko si zapravo glupa.

Skroz pametuje!

Crkni!

Zvuči mi poznato..

Ironija.

-"Dakle?"-tata me namrgođeno gledao.

-"Odakle da počnem..."-započela sam uz veliku treskavicu.

-"Tata,Karmen mene mrzi."-rekla sam.

-"Okej,mislim,očekivao sam nešto veće od mržnje jer se ponašaš jako čudno. Kao da ti je ubila najbolju prijateljicu ili tako nešto."-rekao je.

Kroz glavu mi je prošla Sara,a onda sam ostala razočarana na ovo što je rekao.

-"Ta mržnja je samo tema koju prate silni postupci koje ona ponavlja."-rekla sam malo glasnije.

-"Kakvi postupci?"-nagnuo se i pribio svoje oči na mene.

-"Kao recimo...."-zaustavila sam se,a nisam to htjela. Htjela sam mu reći sve jer imam priliku ali jednostavno nisu htjele izaći van.
Nisam ni sanjala da će ovo biti tako teško. I još nakon 8 godina pripreme za ovaj trenutak..

Ti to možeš!

-"Kao?"- gledao me s zanimanjem.
Kao da je htio iscijediti sve iz mene na brzinu da ne mora ovdje sjediti i glumiti oca kojeg zanima kako mu se kći osjeća.

-"..maltretiranje."-prošaptala sam.

-"Kakvo maltretiranje,Lana?? O čemu pričaš?"-vikao je. Kao da je bio zabrinut. Kao da nije htio vjerovati da sam upravo rekla to što sam rekla. Ali tada sam se prisjetila da je sve ovo samo gluma.

-"Lana! Da si se odmah sabrala i rekla mi sve što ne znam!"-rekao je kada je primjetio da mu neću odgovoriti na postavljeno pitanje.

-"Ne znaš ti ništa."-rekla sam i pustila na slobodu moje bisere.

-"Lana...molim te,saberi se i reci mi što se dogodilo."-rekao je.

-"Daj mi samo trenutak."-ustala sam i otišla u kupaonu.
Umila sam se ponovno.

Pogledala sam u ogledalo i vidjela umorno lice djevojke koja više ne zna kako živjeti sama sa sobom.

Koliko si se samo pripremala za ovaj trenutak. I na kraju si opet podkleknula.
Obećala si sebi.
Ti to možeš i ti to hoćeš!

Djevojci u ogledalu su se zamutile oči.
Gledala je prazno dok se prisjećala trenutka s majkom.

Flashback

-"Mama?"-upitala sam bojažljivo.

-"Hej,dušice."-oglasio se ljubak glas s druge strane telefona.

Lice mi se ozarilo te mi je nakon nekoliko mjeseci na licu ponovno zablistao osmijeh.

A onda je brzo ispario.
Sjetivši se da mama i dalje nije tu,već s druge strane linije.
Sjetivši se da me tata gleda i sluša.
Sjetivši se da svi od mene očekuju da budem drska i bezobrazna prema mami.
Ali,dali je mene itko pitao što ja želim?

-"Mama? Gdje si?"-promucala sam.

-"Lanice,ne bi ti to mogla shvatiti."-slusala sam kako drhtavim glasom pokušava sastaviti rečenicu.

-"Reci mi! Imam pravo znati!"-rekla sam malo glasnije.

Nikada ne bih podignula glas na svoju mamu ali tu je bio moj tata i imali smo dogovor što joj trebam reći i kako se trebam ponašati.

-"Pa,sjećaš li se da smo ja i tata ponekad vikali jedno na drugo?"-tiho ali obzorno je upitala.

-"Aha."-rekla sam.

-"E vidiš,dušice mamina,tata i ja više nismo mogli to podnijeti. Postalo je strašno. I onda smo se ja i taa dogovorili da nećemo više živjeti zajedno. I tako sam ja otišla. I sada mi je dobro. Više nitko na mene ne viče. I sada imam jednog drugog čiku s kojim živim."-rekla je umiljato.

Tata je slušao sve što ona priča te mi došaptavao odgovor.

-"Bitno da si ti na sigurnom i da na tebe nitko ne viče. Jesi se pitala kako je nama, meni i Luki? Zaboravila si da si nam uzela sve novce i da ja i Luka nemamo što za jesti? Zaboravila si da si nam slikala i poslala slike na kojima jedeš skupu hranu?
Zaboravila si da si zvala i stenjala na telefon misleći da te sluša tata?
E vidiš ja to nisam zaboravila i nikada neću!"-vikala sam.

Ona me je poznavala. Znala je da sve ovo nije mogla reći jedna sedmogodišnka djevojčica. Znala je sve.

Ali nije znala koliko ju trebam..

-"Lana,dušo. Ne znaš ti toliko stvari,ali da ti kažem,ne bi razumjela. To su stvari koje jedino tvoj tata i ja razumijemo. Volim te,mila moja,više nego što možeš i zamisliti. I nedostaješ mi. Vjeruj mi da nije sve onako kakvim se čini. Kad malo narasteš,shvatit ćeš. Nadam se..."-pucao joj je glas.

-"Ali ja više ne mogu.."-rastužila sam se i slobodno pustila da mi cure suze.

-"Možeš. Sve možeš kad hoćeš. Samo se potrudi.."-utješno je govorila.

Primjetila sam svoje suze te sam morala obavjestiti mamu o tom čudu koji se počeo sve češće događati.

-"Mama! Curi mi oko! Opet. Sada svaki dan tako. Šteta što nisi tu pa da vidiš.."-rekla sam sa dozom sreće u glasu.

Mama je uvijek govorila da se ta voda zovu suze. I da su suze čudo.
I svaki put kada bi nekome 'curilo oko' mi bi satima raspravljale kako je to čudno i zanimljivo.

-"Ti to hoćeš ti to možeš. "-rekla je umiljatim i mirnim glasom.

-" Šta?"-zbunjena sam.

-"Ponovi za mnom. Ja to hoću ,ja to mogu.

-"Ja to hoću,ja to mogu ."-rekla sam poprilično glasno na što sam dobila prekorne poglede od tate i Luke.

-"Volim te."-promrmljala je.

-"Volim te"-promrmljala sam.

Nastao je tajac. Znala sam da više nije iza telefona. Moja tuga se ponovno vratila.

-"Što to hoćeš i možeš?!"-vikao je tata.

-"Ne znam... mama je rekla to."-uplašila sam se.

-"Puni joj glavu!!"-vikao je tata.

-"Reci mi sve što ti je rekla!"-primio me za laktove i protresao.

Zaplakala sam.

End of Flashback

-"Ja to mogu,ja to hoću."-rekla sam sama sebi i izašla iz kupaone.

-"Dakle,gdje smo stali?"- sjela sam i gledala u oca.

Sigurnija sam nego ikad prije.

______________________________________

Hay!

15 je tu.
Točno 1000 riječi.

Dva nastavka u jednom danu...
Znam nisam normalna.
Svi mi to kažu😏😎😆

Ako vam se sviđa,votajte i komentirajte.

Volim vas❤