New life,different me

On plače

Ovako zamišljam Lanu🔝🔝

-"Ti si jedna dvolična lažljivica."

Budim se,ali ne mogu otvoriti oči.
Ležim.
Na neudobnom ležaju.
Glava me ubija. Savijam prste na rukama i mlatim po zraku.
U sljedećem trenutku me je netko uhvatio za ruku.

Ček ovo je čudno.

Umorno sam proškiljila.

Svjetlost prostorije mi mami suze na oči. Gledam svoj krevet. Bijel je i već sam odavno skontala da se nalazim u bolnici.
Pokraj mene sjedi moj tata još uvijek držeći moju ruku.

-"Probudila se uspavana ljepotica"-slabašno se osmjehnuo.

-"Boli me glava. Kako sam,molim te, dospjela ovdje?"-pitam.

-"Znaš ti dobro kak' si došla tu!"-trgne me glas što me natjera da pogledom potražim po prostoriji osobu koja je to izgovorila.
Na drugom kraju sobe,u kutu je sjedila gospođa Karmen.
Smračilo mi se pred očima. Eto je. Došla je da mi nastavi uništavati život. Da me sprda i izmori svojim bolnim riječima.

-"Da znam ne bih pitala"- odgovaram mirno i lijepo,a zamišljam da joj nabijam ovu vrećicu infuzije u usta.

-"Karmen,nemoj započinjati. Možda je to posljedica potresa mozga. Možda se ne sjeća ni cijelog jučerašnjeg dana. Sjećaš li se ičega?"-javio se tata.

Zbunila sam se.
Potres mozga???

-"Ne baš."-zbunjeno odgovaram.

No njegovo me mrmljanje još više zbuni.

-"Tako je i bolje."

-"Rekao si nešto?"-upitam sa zanimanjem premda sam glasno ali i jasno čula što je rekao. Ali nisam u potpunosti razumjela.

-"Ne,ne."-brzo odgovara.

-"Dobro,hoćeš mi reći što je bilo?"

-"Ja ću ti reči! Opet privlačiš pažnju! Koliko si samo nisko pala!!"-govori,vidno bjesna Karmen.

-"Pala si sa stepenica i udarila glavom. Imaš blagi potres mozga."-odgovara tata mirno.

-"Eh to se samo meni može dogoditi."-promrmljam.

-"Kako god,sutra ideš doma tako da,izdrži ovdije još kratko. Karmen ti je donijela voća. Odmaraj se,a mi sada moramo ići jer su posijete završile.

Oboje ustaju i ubrzo ostajem sama u sobi. Još sam zbunjena. Što se dogodilo?
Ima smisla da sam pala niz stepenice ipak sam ja najsmotanije biće na ovoj planeti. Ali ipak mi tu nešto smrdi..

Uhvatim se za glavu i napipam hladnu vrećicu. Povučem ju prema dolje. Plava vrećica sa plavom tekućinom se sada nalazila u mome krilu.

Umornim pokretom ju stavljam na ormarić kraj kreveta. Primjetim,također,vrećicu iz kojih je virila naranča.
Pff ne bih to pojela da mi netko plati. Da nikad ne iziđem iz ove usrane bolnice. Taman posla.

Gledam u bijeli zid preko puta moga kreveta i pokušavam zamisliti kako sam se strmoglavila niz stepenice. Pokušavam se prisjetiti ali mi ne ide.
Ubrzo,sa slikom svojih stepenica u glavi,sam zaspala.

______________________________________

Budi me glasno brbljanje. Došlo mi je da im se izderem i opsujem. Mrzim kada me netko budi.

Vrata od moje sobe se otvore i na njima ugledam svoga brata.

-"Lukaaaa!!"-iskočim sa kreveta i zagrlim ga. Taj majmun mi je jako falio. Tko bi rekao.