New life,different me

Što sam propustila?

Vani je lijepo vrijeme. Nije prevruće,niti najmanje hladno.
Djeca se igraju i na njihovim licima mogu pročitati jedino sreću.
Kako li su samo bezbrižni i sretni.
Ja sam se u njihovim godinama već s bezbroj stvari upoznala.

Na prednjem sjedištu me bilo strah sjediti od one prometne nesreće,nakon koje je sve u mom životu krenulo nizbrdo. Ali sada me Luka natjerao da sjednem naprijed jer pokušava sagraditi neki odnos između nas. Kladim se da se grize što je skoro završilo na onim odvratnim riječima koje mi je uputio.

Flashback

-"TI!! Ti si bila i ostala jedini problem u ovoj obitelji. Pitam se kako bi bilo da te nema!! Ali ne,ti si svetica. Nikada ništa nisi napravila. Za sve okrivljuješ mamu. A kada te ona izgrdi pred ljudima onda plačeš.
Odvratna si! DVOLIČNA I ODVRATNA!"

Borim se sa suzama. Tako ih žarko želim pustiti na slobodu. Lomim se pred njim. Zar on ima takvo mišljenje o meni?

-"Što se promjenilo u ovih sat vremena? S čime sam zaslužila ovo?"-glas mi je pucao.
Baš kao i ja cijela.

-"Ja i mama smo pričali i rekla mi je sve. Kako sam samo bio glup. Zaslužila si sve. SVE!!
I bilo bi svima ljepše da tebe nema.
Uskraćuješ nam sreću!
Idi samo! Idi kod Petre! Jer ni ona te ne treba,ali u svakom slučaju te treba više nego mi. Odlazi odavdje!! Tu ti nije mjesto!"- pljuvao je ove riječi kao da su otrov.

A ja? Ja sam samo začuđeno stojala tamo. Nisam znala kako da se ponašam. Htjela sam plakati. Htjela sam vrištati. Htjela sam mu sve reći. Bila sam očajna. Toliko sam toga htjela poduzeti,ali sam samo tamo stajala.
Razočarano sam ga gledala.
Očaj je prevladavao svaki drugi osijećaj..

On je kratko stajao i gledao moju reakciju,a zatim se okrenuo i otišao.

End of Flashback

Ne znam odgovore na bezbroj pitanja koja mi se motaju po glavi. Neumorno sam pokušavala pronaći odgovor ili ga makar izmisliti,ali uzalud.

Što će biti sa mnom?
Što će Karmen reći?
Kako će se ponašati?
Počinje li moj pakao opet?
Mrzi li me tata?
Što se Luki mota po glavi kada me gleda kao da će svaki tren zaplakati?
Kako ću nastaviti s svojim životom?
Zašto sam preživjela?
Ima li Bog stvarno toliko dobar razlog da me tjera na sve ovo?
Jesu li pronašli moje pismo?
Zna li moja škola što se sa mnom upravo događa?
Hiću li preživjeti povratak u školu?
Koliko ljudi u obitelji zna za moj pokušaj samoubojstva?
Gledaju li ja mene sada svi drugačije?
Hoće li biti bolje?
I naposljetku: Zašto ja?

Trgnula sam se iz misli kada mi je Luka otvorio vrata auta.

-"Hoćeš danas ili si ne sposobna otvoriti vrata od auta i izaći?"-upitao je kroz osmijeh tako da sam shvatila da se samo šali.

-"Zamislila sam se."-kažem.

Pred ulaznim vratima mi srce počinje lupati kao da će iskočiti iz mojih grudi. Strah me.

Na ulasku u kuću zastala sam u hodniku. I tad sam se sjetila da mi je soba u kaosu.
Kako su samo ušli unutra?

-"Lana?!"-dopirao je glas s drugog kata.

Karmen je stajala na vrhu stepenica i gledala u mene. Na licu joj se ocrtavao osmijeh.
Oči su joj bile crvene i nateknute.
Veliki podočnjaci su odkrivali da nešto nije u redu.
Kosa joj je bila svezana u najneredniju punđu koju sam ikad vidjela. Nije imala šminke na sebi,zbog čega je izgledala drugačije. Normalnije.
Na njoj je bila jedna roza svilena majica i sive uske hlače.