New life,different me

Slatkice?

Probijam se kroz smrad. Ne mogu dočekati da udahnem zrak ponovno. Ovo je strašno!

Pod nastavom sam naviknula sjediti do prozora i to u zadnjoj klupi. Po mogučnosti sama. Jer onda mogu odškrinuti prozor i disati.

Izašla sam van i željno udisala i izdisala svjež zrak.
Na trenutak mi se zamantalo pa sam se pridržala za stup.

-"Hej! Sve okej?"-Leon se stvorio pokraj mene.

-"Da,zašto?"-napravila sam neki zbunjen izraz lica te se odmaknula od stupa popravljajući majicu.

-"Zato što si do malo prije grlila stup."-rekao je prekrivajući osmijeh.

-"Hej! Nije smješno!"-viknula sam uvrijeđeno te sam se i sama nasmijala.

-"Hoćemo?"-upitao me i pružio mi svoju ruku.

S tim postupkom me poprilično iznenadio ali sam na kraju prihvatila njegovu ruku bez riječi.

Ubrzo smo stigli do nekog kafića i zauzeli mjesto.

-"Ovaj,htio sam te nešto pitati,ako nije tajna. Mislim ako ne želiš o tome pričati ne moraš."-brbljao je nekako zbunjeno,a ja sam predpostavljala što će me pitati.

-"Reci."-rekla sam ne zainteresirano.

-"U vezi našeg prvog i drugog susreta. Mislim, znaš na što mislim."

-"Oh to..."-promucala sam.
Nekakav strah me obuzeo na ovu temu.
Želim li mu se otvoriti?
To bi moglo biti opasno.
Mogla bih se strpat u velike probleme.

-"Ako ne želiš o tome razgovarati,u redu je. Samo sam mislio da bi ti možda htjela to s nekim podjeliti.."-rekao je poprilično tiho.

-"Želim!"-kao iz topa sam ispalila.

Ne! Ne želim!
Imat ćeš velikih problema zbog tvog brzog jezika!
Ni ne poznaješ ga!
Što ako kaže nekom drugom?
Što ako...

Zašto ja?

-"Uredu.."-rekao je pomalo začuđeno.

-"Dakle.."-započela sam.

I taj dan sam se otvorila nepoznatoj osobi kojoj sam iz nepoznatog razloga vjerovala. Dozvolila sam riječima da izađu na vidjelo.
Dozvolila sam mržnji da se pokaže.
Dozvolila sam da istina ugleda svijet.

Što sam to učinila?

A on?

On me zapravo slušao.
Ispitivao pitanja.
Dovršavao rečenice koje ja nisam mogla izgovoriti.
Brisao mi suze.
Davao savjete.
Sjeo pokraj mene da me može zagrliti kada bude zatrebalo.

I što sada?

Glupa si.

Osjećam se bolje.
Zaista.

-"El sad bolje?"-upitao me te mi obrisao jednu suzu.

Nisam odgovorila.
Samo sam ga pogledala u oči.
Te crne oči me navedu na gubljenje.
Kad god me pogleda,ja se izgubim u njegovim očima.
One me progutaju.
I da,samo sam tako gledala u njegove oči nekoliko sekundi koje su se činile kao vječnost.
A onda sam ga čvrsto zagrlila.

-"Hvala ti!"-puhnula sam mu u vrat na što se on zakikotao.

Kada sam ga pustila on me uhvatio za obraze i natjerao da ga pogledam.
Ponovno te oči.

-"Od sada pa nadalje,sve što te uznemiri,sve što te rastuži,sve što ti upropasti dan,sve mi reci.
Imaš me i ja ću biti tu kad me trebaš.
Samo mi obećaj... da više ništa ne ćeš skupljati u sebi."-govorio je.