New life,different me

Uništena?

Hodam hodnikom svoje  kuće.  Hodam,hodam i hodam. Kao da mu nema kraja.

Taj dugi hodnik je obasjan suncem. Ali nigdje prozora.

Čujem da netko viče moje ime. Zastajem. Osvrćem se. Iza mene je prazan hodnik. Svjetlost me udara u oči. Nastavljam hodati. Osjećam sreću. Osjećam slobodu. Bezbrižnost. Ljepotu života. Po prvi puta se osjećam sretno.

Ponovno netko doziva moje ime. Osvrćem se,ali oko mene je sama svijetlost kroz koju ne mogu vidjeti daleko. Poput magle. Ovako sam uvijek zamišljala raj. Spokojan,suncem i srećom obasjan. Bar sam to vidjela u filmovima.

Nastavljam hodati ali više ne vidim hodnik.
Sada sam usred ničega.
Okružuje me ta svjetleća magla. Izgubljena sam. Gledam u svjetlost i ne znam kuda krenuti.

Najednom se trgnem  na glasan uzvik mojega imena. Gledam tamo od kuda je glas dopirao. I dalje vidim samo svijetlost.

Gledam pažljivo i mogu vidjeti rubove staroga ogledala.
Polako hodam prema ogledalu. Ogledalo također zrači svjetlošći. No kako se sve više približavam,primjećujem kako rubovi ogledala postaju sve tamniji. Ubrzavam hod. Dolazim već skoro pred ogledalo i vidim da je ogledalo crne boje.

Stajem pomalo drhtavo pred ogledalo. Gledam u čudu u odraz koji vidim.

Ispred mene stoji djevojčica. Slatka i lijepa. Rekla bih da nema više od četiri godine. Ima zelene oči koje se sjaje poput stakla. Na sebi ima rozu majicu koju ispunjava velika ljubičasta mašna ispod lijevog ramena. Crna suknjica joj leprša, premda vjetru ni traga. Na nogama  se blistaju ispolirane crne cipelice. U desnoj ruci drži jednog medu koji nosi kravatu.

Ponovno obratim pozornost na djevojčicu. Drhtavo je gledala u svoje cipelice koje su sada na mjestu cupkale.
Ponovno je onaj isti glas dozvao moje ime ali sam ga ovaj put ignorirala. No nije i ona.
U tom trenutku je naglo podigla pogled. Osvrtala se i drhtala u isto vrijeme. Moji su obrazi postali vruću. U istom trenutku sam primjetila da se na njezinom nježnom,lijepom obrazu pojavio biser koji je uskoro skliznuo do brade.
Ubrzo je jecala... Jako,glasno.
Očajno je brisala bisere koji su se samo slijevali niz njezine,sad već,crvene obraze.
Opet onaj glas se oglasio na što je djevojčica  prekrila svoje uši rukama. Plakala je sve jače i jače.

Na jednom je sve oko mene postalo mračno. Tama je obuzela sve. Djevojčica je očajno grlila svoga medu koji je nijemo gledao staklenim očima.

A ja? Bojala sam se. Drhtala sam. Mutio mi se vid od suza. Pokušavam trčati ali me noge izdaju. Stojim kao ukopana i čekam kada će me tama progutati.

Naslanjam se na zid koji se od nikuda stvorio iza mene. Spuštam se niz njega dok nisam čvrsto sjela na crni i hladni pod. Tu i tamo mi je pobjegao pokoji jecaj. Gledala sam u jednu mračnu točku. Glas mi je parao uši i sad sam već ne primjetno vrištala. Što mi se događa?
Tupa bol mi para prsni koš. Glas se vratio.

"Gaduro"

"Glupačo"

"Kravo"

"Mrzim te"

"Molim boga da osjetiš na svojoj koži sve što sam ja osjetila"

Ovratnik majice mi je mokar od suza.

"Crkni"

"Gadiš mi se"

"Dvolična kurvo"

Svaka riječ mi je parala srce oko kojeg sam osjetila hladnoću.

"Šteta je što dišeš ovaj dragocijeni zrak."

Nemam zraka. Tjelo me potpuno iznevjerilo. Osjetila sam bol,hladnoću,tugu,prazninu,jad,strah... Ali se nisam mogla pomaknuti.