New life,different me

Uništena?

"Zašto nam svima ne pomogneš pa se ubiješ?"

"Svima se gadiš"

"Svi bježe od tebe"

"Rugobo"

Tako su se riječi nizale. No ja sam hladno gledala u tamu kojoj nema kraja. Više nisam jecala,samo bi tu i tamo pokoji crni biser skliznuo niz moje hladno lice.

U sljedećem me trenutku nešto trgnulo. Preplašila sam se na smrt iz čist mira.

No tada sam oko sebe osjetila tračak topline. Malen,tračak koji me ispunio toplinom. Moje lice više nije bilo hladno već toplo. I svaka suza na mojim obrazima bi samo isparila.

Nešto me potaknulo da se dignem. To sam i napravila bez imalo razmišlanja.
Počela sam hodati u nepoznatom smijeru. Moje tijelo me ovaj put slušalo.
Sad sam već naveliko trčala.
Umorila sam se pa sam stala i predahnula.
Pažljivo sam se zagledala na prizor ispred sebe.

Kroz,sada,sivu boju sam mogla vidjeti rubove bijele boje. Nisam bila sigurna jeli mi se to učinilo ili sam stvarno vidjela svjetlost. Ponovno sam se zagledala i tamo je i dalje stajao taj bijeli rub nečega.

Nastavila sam trčati. Tama oko mene je blijedila i ja sam se našla licem u lice sa ne poznatom djevojkom.
Nosila je bijele traperice i crvenu majicu sa bijelim natpisom"FREE".
Bila je srednje veličine i poprilično vitka. Smeđa,duga kosa joj je padala preko lijevog ramena. Gledala me s nekom dobrotom kroz njene kristalno sjajne oči . Usne su joj bile blago rumene. Imala je savršen ten. Na nogama je nosila bijele conversice.
I desnoj ruci je držala jednog slatkog medu. Bila sam uvijerena da ga vidim po prvi put. Toplina me ispunila dok je ništavilo popunjavala topla,svijetla magla. I dalje je bilo dosta mračno. U čemu je problem?

Pogledala sam oko sebe. Nalazila sam se u hodniku moje kuće. Prozori su prekriveni roletnama. Zato ovdje ima tako malo svjetla. Čvrstim hodom sam došla do prozora i snažno povukla uže koje je visjelo u kutu.
Prostoriju je obasjala jasna svjetlost i toplina.
Mogla sam vidjeti beskrajno plavo nebo.
Bila sam ispunjena.
Ispunjena ljubavlju,srećom,toplinom,bojama.. Ali najvažnije od svega,bila sam ispunjena slobodom.
Hodala sam prema vratima na kraju hodnika.Prije nego sam dotakla bravu,odmjerila sam sebe.
Nosila sam crnu suknju sa velikim volanima i rozu majicu s velikom ljubičastom mašnom na lijevom ramenu. Na nogama su se sjajile crne štikle. I u desnoj ruci sam nosila,ni manje ni više,nego medu sa kravatom i staklenim očima.

Ponosno sam uhvatila bravu i otvorila vrata.
Sada je svjetlost bila prejaka. Toliko jaka da nisam mogla gledati a da mi oči ne zabisere.
Napravila sam prvi korak.
Škiljila sam.
Nisam znala što me čeka pa sam rukama mlatila po zraku. Dotaknula sam nešto toplo. Nešto vuneno. Počela sam tapšati to nešto da bolje istražim što je to.
I dalje sam škiljila.
U sljedećem trenutku me to nešto ili ,bolje rečeno netko,tresao.

-"LANA PROBUDI SE ZABOGA! I PRESTANI ME UDARATI!"
-"LANA!"

Otvorila sam oči sada širom i pred sobom ugledala svoga oca.

-"TATAAAAA!!"-zaletila sam mu se svom snagom u zagrljaj.

-"Dobro,sad sam siguran da ću imati masnice."-rekao je jedva na što sam ja naglo oslabila stisak.

-"Jesi dobro princezo tatina?"-upitao je.

-"Da,naravno. Misli,nikada bolje. Čim si ti ovdije,dan ne može bolje početi."

-"Ne znam baš. Ponašala si
se ko' kreten. Vikala si na engleskom 'I'm freeeee' i usput me cijelog izmlatarala i nogama i rukama. Što ti pobogu sanjaš djete drago?-dobacio je ozbiljno,pomalo zabrinuto.

Poželjela sam mu sve odmah,sada i ovdje reći pa kud pukne da pukne.
No samo sam se odlučila za smiješak,na što se on počeo valjati po podu. Što je toliko smješno?

-"Ma što se smiješ?"-pitala sam kroz smijeh.

-"Još spavaš sa plišancima??Haha pa zaboga Lana,koliko godina imaš?"- i dalje se valjao po podu.

Ja ne spavam s plišancima već najmanje 5 godina.
Osvrnula sam se i pokraj sebe pronašla medu sa kravatom i
staklenim očima.
Mogla bih se zakleti da je to taj medo iz sna. U snu sam ga vidjela tri puta pa sam ga dobro zapamtila. To je taj medo! No kako je on dospio u moj krevet? I od kuda meni uopče takav medo??

-"Hello"-tata mi je pucnuo prstima pred očima.

-"Ma nisam ja baš normalna haha."-rekla sam zbunjeno. Ja zaista nisam imala objašnjenja za to..

-"Princezo,ajde presvuci se,sredi se pa dođi na doručak. Napravit ću ti cappuccino."-poljubio me u obraz a zatim nestao iz sobe.

Što? Kako? Zašto? Kada? Gdje???

Oh.....

Zašto ja??