Laži mi (#WWC 2016.)

There's No Place Like Home

Polaku sam obukla dugu bijelu haljinu. Vjenčanicu, ispravim se. Udajem se.

Pogledala sam na desnu stranu i vidjela majku sa suzama u očima.

Krenula sam, nakon dugo godina, sigurna u sebe prema ogledalu i pogledala se.

„Predivna si." Čujem majku kako govori i nasmiješim se.

Kosa mi je bila duga, ispletena u pletenicu koja mi je išla oko glave, kao vijenac od cvijeća.

Pogledala sam u ruku, onu na kojoj prsten još nije bio i pitala se kakva ću žena biti. Hoću li uspjeti u tome.

Znala sam da je muškarac, onaj koji me čeka za oltarom, pravi za mene.

Znala sam da je on onaj pokraj kojega ću jednog dana zauvijek zatvoriti svoje oči.

Moj muž.

I tada sam se, u tom trenutku, zaista osjećala predivnom.

Zagrlim majku i otvorim vrata male zagušljive sobe te ugledam najslađeg mladog dečka u odijelu.

„Seko." Vikne i krene trčati prema meni, no otac ga zaustavi.

Haljina, sjetim se.

Pruže mi ruke i uhvatim ih, te krenem hodati prema oltaru sa dvije osobe koje volim više nego išta drugo.

Čujem pjesmu kako se približavamo i zastanem na trenutak.

„Volim ga. Ne mogu bez njega." Prošapćem sama sebi te nastavimo.

Iz daljine vidim najboljeg muškarca u crnom odijelu koji me čeka pokraj oltara.

Onoga sa kojim ću osnovati obitelj.

Onoga koji će me voljeti za dvadeset godina isto onako kako me počeo voljeti prije sedam.

Otac i brat mi puste ruke i shvatim da smo brže nego što sam mislila, došli do određenog mjesta.

Vrate se na svoja mjesta u prvom redu sa velikim osmjesima na licu.

Ceremonija počne.

Na trenutak mi pogled skrene na praznu sjedalicu. Ono prazno mjesto u prvom redu što upada u oči.

Ne znam zašto sam začuđena. Znala sam.

Uvijek sam mislila da će on, od svih ljudi, stajati u prvome redu onoga dana kad budem rekla uzimam muškarcu kojeg volim.

Da će me on gledati kako u bijeloj haljini sa velikim osmijehom koračam u neku novu pustolovinu.

Očekivala sam da će on biti prvi koji će nam prvi čestitati smiješeći se svojim sarkastičnim osmijehom, gledajući me tamnim očima dok mu crna neukrotiva kosa pada po licu, u odijelu kojega vjerojatno i ne bi obukao, čisto meni iz inata.

Vjerovala sam da će on biti kum mojem djetetu jednoga dana, dok ga onako nespretno bude držao, gledajući ga tin tamnim očima dok bi ga volio jednako kao ja, a ako je to moguće, i više od mene

Imala sam nadu, da će se pojaviti. Uletjeti na način koji samo on može, onako prkosno i opako.

Negdje dok sam mislila na njega, nekako odvojena od svijeta, rekla sam to sudbonosno uzimam.

Za manje od minute, postala sam žena muškarca kojega volim.

Ali opet, pomisao na tu praznu stolicu u prvom redu, činila me tužnom.

/Prošlost/

„Nemoj. Molim te, nemoj to govoriti." Progovorila je djevojka drhtavim glasom.