Laži mi (#WWC 2016.)

As Time Goes By

Nekoć davno.

Točno tim riječima započinje bajka.

Nekoć davno oni su bili sretni. Nekoć davno oni su imali sve.

Ali znate kako kažu, tko visoko leti taj nisko pada.

Tako je i sa njima.

U početku, bili su samo dečko i djevojka koji su se voljeli.

U sredini, započinjali su obitelj.

Na kraju, propali su.

Ali da mi počnemo od početka. Da ova priča koja piše život mladog Kaira napokon dobije svoj početak.

Upoznali ste mladog i slomljenog mladića.

Nekoć davno, on nije bio takav. Bio je najsretnije dijete sa ogromnim smiješkom koje ste mogli upoznati. Nekoć davno, roditelji su ga voljeli. Bilo im je stalo do njega. Život mu je bio bajka. San.

Sve suprotno od onog što je sada.

Nekoć davno. Upravo su to riječi kojima započinje ovo davno izgubljeno poglavlje najvoljenijeg djeteta.

/17 godina ranije/

„Naš mali princ." Reče umorna žena gledajući kako im donose nedavno rođeno dijete.

Muškarac ju uhvati za ruku kao znak podrške u nemogućnosti govora.

Medicinska sestra pruži dijete ženi u ruke i izađe, ostavljajući ih same u ugrijanoj sobi nježne ljubičaste boje.

„Pogledaj ga." Muškarac privuče stolicu krevetu što je bliže moguće i nasloni glavu na ženino rame.

„Predivan je." Prošapće i podraga ga po maloj sitnoj glavici punoj crne kose. Kao ženina. Najljepša boja koju su njegove tamne oči ugledale.

„Kao anđeo." Odgovori žena. „Ime će mu pristajati."

„Dobrodošao u obitelj Kairo."Muškarac i poljubi malu bebu i zagrli ženu, osjećajući se kao najsretnija osoba na svijetu.

(...)

„Hajde, polako." Muškarac polako uvede ženu i dijete u kuću.

„Ovdje ćeš živjeti ljubavi." Šapne žena i pokaže na veliku kuću. „Imati ćeš sve maleni moj."

Krenu prema stepenicama koja vode na kat. Uđu iza jednih vrata i pokaže im se plava sobica sa velikim krevetićem i kaučom sa strane. Malim plišanim igračkama oko jastuka.

Žena polegne dijete u krevetić i počne mu pjevati anđeoskim glasom, na što ono počne polako zatvarati svoje tamne oči.

„Imamo sve ljubavi. Napokon smo potpuni. Više nam ništa ne treba." Reče muškarac ženi i nastavi slušati uspavanku.

Bajka, zar ne?

Nikada ne bi pomislili da je ovo istina nakon onoga što sada proživljava. Obična laž, pomislite.

Ali, ovo je istina.

Imali su sretnu obitelj. Imali su prijatelje. Veliku kuću i dovoljno novca. Sve što vam nikada ne bi palo na pamet, priznajte.

No, kako je vrijeme prolazilo, sve se to mijenjalo.

Novca je nestalo, velika kuća je zamijenjena malom, prijatelji više nisu prijatelji, a ono najgore je bila obitelj. Zašto?

Ta mala, sretna obitelj je također nestala. Sada su uništen dok se svatko od njih se bori sa svojim demonima, jedva preživljavajući u hladnoj kućici bez struje.

Sami.

/15 godina ranije/

„Ugasili su nam struju." Vikne žena bijesno„Opet."

„Misliš da to ne znam?" Odgovori joj muškarac jednakim tonom, jedva se suzdržavajući da ne udari nešto, ni sam ne znajući odakle sav taj bijes. Ta ljutna koja kao da ga je proždirala.

„Naravno da znaš, dragi moj. A što radiš po tom pitanju?"

„Radim više nego ti, to je sigurno."

„Kako se usuđuješ?"

„Što to? Molim te, reci mi što to ti radiš? Dolazim svake noći kući, umoran od posla, jedva stojeći na nogama, bez imalo snage i kreneš vikati na mene da što ja to radim. Kako se ti usuđuješ?"

„Spremam, čistim, peglam. Čuvam naše dijete. Ono što si ti zaboravio da imaš."

„Ovo si rekla prvi i zadnji put. Bože, ne mogu vjerovati da si to rekla. Ubijam se od posla da bi nas prehranio ženo. Kopam kanale od jutra do mraka jer ne mogu bolje, samo da bi ti mogla imati sve što poželiš. Frizura? Tamo ti je novčanik. Nokti? Na istom mjestu draga.

Istina, možda više nemamo ono što smo imali, ali ja ne mogu više od toga. Ti i naš sin ste mi jedino što trebam na ovom svijetu.

Molim te, ne govori više tako jer nema te stvari koju ne bih dao i učinio za vas. Vi ste mi sve." Završi tiho, pitajući se zašto mu je to rekla.

„Gubimo sve zbog tebe. Da se potrudiš, da ti je imalo stalo do nas, nikada nas ne bi doveo do toga." Žena reče oštro i izlazivši iz sobe, lupne vratima. U daljini čuje plač svog djeteta i to ga učini još ljučim.

Ipak je novac taj koji ih je doveo do ruba.

Žena nije bila zadovoljna, muškarac je patio, kriveći sebe.

Otac i sin, bili su isti. Obojica su krivila sebe zbog nečega i mislili da ne zaslužuju bolje.

Zašto prošlo vrijeme?

Droga. Upravo ona je njegovim roditeljima pomutila um.

I tako, jedan put iz čiste zabave prešao je u dva. Dva u tri. Tri u ovisnost. Nešto neplanirano, nešto isprobano iz čiste zabave postalo je nešto bez čega na kraju nisu mogli.

Postali su ovisnici.

Droga ili alkohol. Bez toga više nisu mogli funkcionirati.

Monstrumi. Nasilnici.

Žena je uništila muškarca svojim ponekad pretjeranim zahtjevima.

Oboje su uništili svog sina.

Malu, nevinu osobu, maltretiranu od strane čudovišta.

Mali anđeo, slomljenih krila.